Na svijetu postoji više od šest tisuća jezika, a svaki od njih ima druge foneme – najmanju jedinicu govora bitnu za značenje riječi. Kada odrasle osobe čuju jezik koji ne poznaju, u većini slučajeva neće razaznati one foneme koji se ne koriste u njihovu materinjem jeziku. Jednostavno će se činiti kao da ih ne mogu čuti.
Međutim, bebe to mogu. Tek kada navrše šest mjeseci, počinju ignorirati foneme i zvukove koji se ne koriste u njihovu materinjem jeziku. Tada počinju s mumljanjem samo onih fonema koje sadrži jezik koji će biti njihov materinji.
Kako se bliže prvoj godini života, većina djece počinje spajati riječi koje čuju s njihovim značenjima. Razumiju nazive dijelova tijela, životinja i ljudi, no da bi si olakšali, riječi pamte u tri kategorije: kao čitave objekte, čitavu populaciju ili imena koja imaju samo jedno značenje.
Na primjer, medvjedić Floki je samo Floki, to nije plišana igračka sa smeđim očima i mašnom. Ako imaju psa ili mačku, sve životinje s četiri noge koje vide za njih će biti pas ili mačka. Što se pak tiče prepoznavanja imena ljudi, mamu ili tatu mogu upamtiti samo pod tim apozicijama – mama ili tata, a ne mama Mirjana ili tata Lovro.
Svako dijete ima svoj tempo razvoja, pa mu prilagodite i aktivnosti.
Kada navrše dvije godine, većina djece poznaje oko dvije tisuće riječi i mogu kombinirati jednostavne rečenice poput Ići van, Nema više i slično. Kako se bliže trećoj godini, sastavljaju nešto duže rečenice, a nakon četvrte godine taj je proces sve brži.
U predškolskoj dobi otkrivaju čitav novi svijet fonema i grafema, odnosno glasova i slova, a ako se njihova zaigranost i znatiželja dobro iskoriste, to im može itekako olakšati učenje čitanja i pisanja, i sve to igrom.
Zato u nastavku donosimo neke od ideja koje mogu pripomoći tome.
1. Slaganje predmeta i/ili igračaka određenim redom
Iako ovo naoko nema veze s učenjem slova, poslagivanje igračaka određenim redom pomoći će im da shvate kako svaka rečenica ima svoj redoslijed riječi, kao i da svaka riječ ima slova koja moraju ići određenim redom.
2. Slušanje priča i razgovor o njima
Slušanje je prva jezična aktivnost s kojom se djeca susreću, mnogo prije nego što su naučili govoriti. Upravo slušanjem priča dijete obogaćuje svoj rječnik i stvara vezu između glasova i značenja riječi. Kada sluša roditeljev ili odgajateljev glas, dijete uči kako se pojedina riječ treba izreći i što ona označava.
Osim toga, redovitim slušanjem priča djetetu sve više u podsvijest ulazi određeni rječnik. Primjerice, ako mu se često čitaju priče vezane za godišnja doba, dijete će s vremenom vrlo lako prepoznati koje su radnje vezane za koje doba.
Nakon čitanja dijete treba poticati na to da pokuša samo prepričati što se dogodilo u priči, koji su likovi, kako priča završava i slično. Pritom je važno postavljati pitanja otvorenog tipa, odnosno ona koja traže odgovor koji nadilazi jednostavnu potvrdu ili negaciju.
3. Pričanje priča igračkama ili ljubimcu
Dijete će s vremenom nesvjesno odabrati svoju omiljenu priču. Najčešće je to upravo ona za koju vas svakodnevno moli da mu je čitate ili pričate, a kako se više bude pamtilo detalje te priče, spontano će mu doći da je ispriča nekoj od svojih igračaka ili kućnom ljubimcu.
To obično dolazi spontano pa ako zateknete dijete u toj radnji, nemojte ga prekidati. No ako to izostaje, a dijete je vezano za neku igračku, pokušajte ga ohrabriti pa mu reći nešto poput; Sjećaš li se priče o ____________ koju ti često čitam? Želiš li je ispričati___________(ime igračke)?
4. Recitiranje pjesama
Djeca u vrtiću napamet uče stihove, iako još ne znaju čitati. No to se u tim godinama radi s razlogom. Naime, osim što će obogatiti rječnik i možda prvi put čuti neke riječi, postat će sve svjesniji već ranije spomenutih fonema. Uvidjet će da samo jedno slovo može promijeniti značenje čitave riječi, iako zvuče vrlo slično. Primjerice, dijete će primijetiti da riječi kao što su ruka, luka ili buka jako slične, a opet različite. To će im kasnije pomoći u bržem savladavanju vještina pisanja i čitanja.
Slušanje i prepričavanje priča jedan je od najučinkovitijih načina koji će pomoći učenju čitanja.
Prisjetite se i nekih rimovanih stihova iz svoga djetinjstva pa podučite dijete i njima ili ih potičite da ponavljaju one koje su čuli u vrtiću.
5. Učenje slova vlastitog imena
Djeca vrlo rano uče da svaki predmet ili osoba ima neko svoje ime. Tako će naučiti i da njihovo ime predstavlja njih. Između druge i treće godine života, osim toga, o sebi vrlo često govore u trećem licu pa će reći: Vita želi jesti/ To je Vitin medo i slično.
Već tada znaju da sve oko njih ima neko ime. Zato je u predškolskoj dobi dobro da nauče napisati ili slovkati svoje ime. To mogu činiti šarenim crtežima, recitiranjem slova svojeg imena, osmišljavanjem pjesmice vezane za svoje ime i slično.
Ovo su samo neki od načina koji će djeci pomoći da lakše usvoje vještine čitanja i pisanja kada za to dođe vrijeme. Budite i sami kreativni pa osmišljavajte načine koji će igrom poticati njihov razvoj. Međutim, uvijek pratite djetetov tempo i nikada ih nemojte pritiskati ako vidite da još nisu spremni. U konačnici, svako dijete ima vlastitu vremensku lentu razvoja.
