Tjelesna aktivnost, a kasnije i bavljenje sportom utječu na kvalitetan rast i razvoj kostiju i mišića. Sport od ranog djetinjstva, ističu stručnjaci, doprinosi zdravlju, samopouzdanju, disciplini, socijalizaciji, motoričkoj sposobnosti. Djeca koja se bave sportom dokazano su sretnija i uspješnija od vršnjaka koji su sport zanemarili.
Nogomet, košarka, futsal, rukomet, gimnastika, borilački sportovi, vaterpolo, tenis… Popis ide unedogled i roditeljima je, želeći najbolje za svoje dijete, teško odlučiti. Što je najbolje? Je li svaki sport dobar za svako dijete? Što ako želi odustati nakon prvog poraza i neuspjeha? Kako motivirati dijete za sport?
U razgovoru s magistrom kineziologije, trenerom Petrom Sabolčecom i psihologinjom Marijom Šimunić, razgovarali smo o dilemama koje muče roditelje. Stoga, roditelji, odahnite! Prikupili smo odgovore na najčešća pitanja.
Pitanja koja muče roditelje
Glavni su motivi koji igraju ulogu u uključivanju djece i mladih u sportske aktivnosti, ističe psihologinja Šimunić, učenje novih vještina, zabavljanje, druženje s vršnjacima, osjećaj pripadanja grupi, vježbanje i poboljšanje kondicije, osjećaj uzbuđenja u sportskim izazovima te njegovanje natjecateljskog duha.
"Ako bilo koji od tih motiva izostanu, motivacija za sportom pada. U tome najvažniju ulogu igra dodatno motiviranje trenera koji pohvaljuje djetetov trud, prati i bilježi i najmanje napretke te pomaže djetetu u shvaćanju različitih uloga koje kroz sport može iskusiti. Čini se da su socijalni aspekti sporta i dalje jedan od glavnih motiva, posebno kod djece. Drugim riječima, osjećaj pripadanja vršnjačkoj grupi navodi se kao ključni motiv sudjelovanja u sportskim aktivnostima, a usporedba s vršnjacima je djetetu jedan od najvažnijih izvora informacija o vlastitim fizičkim sposobnostima", ističe psihologinja.
"Dijete bi trebalo provesti kroz što više sportova kako bi naučilo osnovne obrasce kretanja. Nakon što dijete prođe višestrani razvoj i razne sportove, samo će ukazati u kojem se sportu pronalazi. Ako namećemo djetetu izbor, može doći do averzije prema određenom sportu, a kasnije se to može preslikati na cjelokupni sport i tjelesnu aktivnost. Dijete bi trebalo imati na izbor da samo odluči kojim se sportom želi baviti", ističe trener.
Ne namećite djetetu vlastiti izbor
Je li dijete premalo za sport? Može li pratiti program? Često čujemo u razgovorima među roditeljima. Trener napominje kako su bilo kakva aktivnost ili sport dobri za svako dijete pogotovo u najranijoj dobi, kada se dijete motorički najviše razvija. Kasnije možemo usmjeravati dijete u određeni sport ovisno o morfologiji djeteta i njegovoj genetici. No pripazite da djetetu ne namećete vlastiti izbor.
"Ako dijete ima visoke roditelje, usmjeravat će ga u sportove gdje je bitna visina poput košarke, rukometa, skoka u vis. Ako je dijete nižeg rasta, usmjeravat ćemo ga u sportove poput gimnastike, nogometa i slično", naglašava Petar i nastavlja:
"Svako je dijete individua za sebe i svako dijete prolazi kroz senzitivne faze u kojima razvija određene motoričke sposobnosti poput koordinacije, ravnoteže. Iz tog razloga bitno je naglasiti višestrani razvoj djeteta. Već s 3 godine djecu bi trebali upisati na više sportskih aktivnosti ili u univerzalnu sportsku školu. Neki od sportova koji su odlični za razvoj djece su gimnastika, plivanje, atletika, judo, iz razloga što u tim sportovima prolaze veliki spektar raznovrsnih kretanja. Neizmjerno je bitno djecu provesti kroz više sportova kako bi se dijete pravilno i maksimalno razvilo u svim motoričkim sposobnostima, ali i kako bi dijete moglo kasnije odabrati sport koji mu se najviše sviđa i u kojem je dobar, a najbolje razdoblje za odabir specifičnog sporta je u dobi od 7 do 10 godina."
Djeca u svom odrastanju prolaze cijeli špalir sportova, pokušavajući pronaći onaj koji im odgovara i u kojem se zaista osjećaju dobro i sretno. To je normalno, to je prirodno, naglašava psihologinja Marija Šimunić, koja u svom poslu radi s djecom, a jedno od područja interesa joj je i psihologija sporta.
"Problem nastaje kada roditelji ili drugi bitni odrasli u životu djeteta nastoje prioritizirati određeni sport zbog nekog naizgled skrivenog razloga, forsiraju natjecateljske sportove ili prerano uvode dijete u kompleksni svijet bodova, pehara i medalja, za koje dijete emocionalno još nije spremno. Nisu sva djeca spremna niti zainteresirana za profesionalno bavljenje sportom, a prerani ulazak u to područje utječe na gubitak uživanja u sportu kao takvom, lišenom priznanja i pohvala. Stoga treba djetetu dopustiti da se pronađe u sportu u kojem se osjeća najbolje te mu ostaviti dovoljno vremena da sport shvati kao zabavu, potrebu, relaksaciju, socijalizaciju i sve drugo puno bitnije od samog osvajanja nagrada", ističe.
Kako se nositi s pobjedama i porazima?
Dijete je odabralo sport koji ga zanima, krenulo je na treninge. No nakon par odlazaka – štrajk. Više mu se ne ide, polako gubi motivaciju. Što napraviti? Popustiti? Ustrajati? Psihologinja Marija ističe kako vrlo često postoji neki dublji razlog u pozadini. Uglavnom su vezani uz nedostatak vremena za treninge, osjećaj nepripadanja grupi, manjak zabave i uživanja u aktivnosti, preveliki pritisak od strane roditelja i trenera, pretjerano naglašavanje pobjede, osjećaj neuspjeha ili nedovoljne kompetentnosti za sport. Kad-tad će se dijete susresti s prvim porazom i neuspjehom; promašeni jedanaesterac, sedmerac, slobodno bacanje, poraz u judu. Neka djeca jednostavno uživaju u procesu i zabavi, neovisno o ishodu, a neka su osjetljivija.
"Koliko god to bilo povezano s osobinama ličnosti, itekako je vezano i s primjerom koji dobivaju od strane roditelja. Način na koji roditelji pristupaju prvenstveno vlastitim usponima i padovima najbolji je pokazatelj kako će njihova djeca shvaćati to isto u avanturi zvanoj život. Povećanje fokusa na proces i manja opterećenost konačnim rezultatima nije nešto što se tek tako riječima objašnjava, nego nešto što se uči metodom pokušaj-pogreška", govori nam Marija.
Drugim riječima, djeca koja češće sudjeluju u natjecateljskim sportskim aktivnostima s vremenom se uspješnije nose s porazima i zahvalnije primaju pobjede.
"Od društvenih igara do natjecateljskih sportova, pobjede i porazi će se javljati mnogo puta u životu djeteta. Rana iskustva s takvim situacijama u sportu izravno su povezana s emocionalnom inteligencijom i samoregulacijom emocija, odnosno prepoznavanjem vlastitih osjećaja u određenoj situaciji te reagiranju na tuđe osjećaje. U pitanju su životne sposobnosti koje će dugoročno pomoći djetetu kako slaviti životne radosti, ali i prebroditi teške trenutke", nastavlja Marija.
Zabava je bit sporta
Talent je, kažu stručnjaci, tek 30 % uspjeha. Ostalo je rad i disciplina. Naravno, nikako se ne smije izostaviti najvažniji aspekt sporta - zabava. Neka djeca budu djeca. Neka se igraju, uprljaju, zabavljaju, smiju, skaču po lokvama, penju po stablima. Neka uvijek pri ruci, za energiju, imaju i Lidlove orašaste plodove i svježe voće i povrće iz Lidlove tržnice. Djeca sport ne bi trebala shvaćati kao vrstu obveze, već kao igru i zabavu. Sve dok tako shvaćaju, ostvaruju svoj maksimalni potencijal za motorički, funkcionalni, kognitivni razvoj.
Sport je igra zbog koje se dijete uvijek treba osjećati sretno i zadovoljno, što mi kao roditelji nikada ne smijemo zaboraviti.
Sadržaj je napravljen u produkciji Nova Studija, native tima Nove TV, u suradnji s partnerom LIDL po najvišim profesionalnim standardima.
