Ali odjednom taj čovjek postaje zvijer koja mlatara rukama, koja vas dohvaća i riga vatru. Vi se tresete jer ne znate hoćete li preživjeti. A sve zato što ste napravili nešto što još ne možete točno ni detektirati. Biste li i dalje živjeli sigurno pored tog diva?
Ako bi vas bilo strah u toj situaciji, zamislite kako je vašem djetetu kad vi počnete vikati ili ako zamahnete rukom.
Vi ste svojem djetetu sklonište. Utočište. Sigurno mjesto. Div koji ga brani od svega oko njega. Div kojem rado trči jer div sve može. Div koji je uzor i motivacija. Ne iskorištavajte svoju poziciju nadmoćnosti da biste postali poglavica Div Kojeg Se Sluša.
Vičete li na svoje dijete, kažnjavate li svoje dijete, čak i pasivno ignoriranjem ili fizičkim znakovima poput šamara, ono će vas poslušati. Umirit ćete dijete svojom vikom. Dijete će napraviti sve samo da vika prestane, da udarci nestanu, baš kao što biste i vi napravili da se neki div tako obruši na vas.
A znate li što je najstrašnije? Što vi niste sasvim običan div. Vi ste div koji tom djetetu govori da ga voli iako viče na njega, koji nakon šamara kaže To je za tvoje dobro. Znate li što učite dijete time?
Da je osoba koja viče na nas i osoba koja nas tuče ona koju zaslužujemo. Jer nas takvi ljudi vole. Dakle, ljubav znači vikanje i udaranje.
Upravo u odnosu sa svojim roditeljima učimo o tome kakvi će naši budući odnosi u životu biti. Magarac naviknut na batine rijetko će se kad pretvoriti u veselo magarče koje trčkara po livadama. Magarac zna gdje mu je mjesto. I da će ako bude poslušan dobiti mrkvu.
Mi kao roditelji ne smijemo igrati ulogu diva. Ne smijemo postati oni pored kojih se dijete ne osjeća sigurno jer se div može u trenutku razljutiti i od živog zida koji nas brani postati živa lava koja nas peče. Udarcima ili vikanjem.
Ne smijemo koristiti ljubav kao mrkvu, uvjetovanu samo dobrim ponašanjem po našim pravilima. Osim ako želimo odgojiti magarce.
Uloga roditelja jest da bude djetetu zaklon i u najvećim burama. Upravo onda kad dijete griješi moramo biti tu za njega. Trebamo biti mjesto gdje će smjeti napraviti pogrešku, a ne zapamtiti je za cijeli život. Umjesto kazne dijete treba zagrljaj i usmjerenje kako da tu grešku više ne ponovi. Ne zato što ga je strah kazne, već zato što je naučilo da određeno ponašanje ili radnje nisu prihvatljive.
Svaki put kad povičemo na dijete rušimo zid tog zaklona. Dijete će i dalje trčati na poznato mjesto da se skloni, ali bit će ga strah. Neće biti sigurno hoće li taj zid izdržati još jednu buru. Zapravo, možda nikada nećemo biti sigurni u zidove. Jer naučili smo da i se oni mogu urušiti. I u trenu smo stvorili anksiozno dijete.
Jer nesigurnost stvara savršene uvjete za tjeskobu. Želite li da vaše dijete bude nesigurno i nesretno, samo nastavite vikati na njega. I malo ga udarite po guzi, pa to je za njegovo dobro, zar ne?
I vi ste ispali dobro, kazat ćete. A dobili ste nebrojeno puta šibom po guzi u djetinjstvu, vidi vas krasnih i staloženih ljudi.
Ako ste dobri, zašto se onda iživljavate na biću manjem dva ili pet puta od vas? Ne iživljavate se, kažete, tako reagirate. Netočno. Tako reagirate samo kad znate da ste nadmoćni.
Vičete li svaki put na neku odraslu osobu na koju ste ljuti, primjerice na čovjeka od sto i više kilograma koji vam je opsovao nešto? Hoćete li ga udariti, za njegovo dobro? Znate da nećete jer mrcina bi vam mogla uzvratiti istom ili većom mjerom. Znate i tko ne može. E, tada ćete vikati.
Odrasli koji viču na svoju djecu zapravo govore kako oni sami nisu dobro, ali ne znaju drugačije. Jer su ih učili da je vikanje jednako ljubav.
Vikanje nikad nije dobro. Ni za koga. Vikanje je izraz nemoći pojedinca. Zato vičemo kad nas je strah, kad smo u zamci, vičemo da nam drugi pomognu.
Ali ako je vikanje dobro, zašto se osjećate loše kad netko viče na vas? Volite li tu osobu više nakon što viče na vas, vjerujete li joj? Ne, plašite je se. I ne poštujete je.
Čuvajte vikanje za trenutke u kojima je zaista potrebno. U hitnim i životno važnim situacijama. Da upozorite dijete na oprez, da ga spasite da ne podleti pod tuđi auto, da ne skoči s neke litice. Ono vikanje poslije, kad je sve gotovo, nema smisla. To neće spasiti nikoga. Dijete sigurno ne. To vikanje NAKON što se nešto dogodilo nije dobro baš ni za koga.
Frustracija iz nas izlijeće najčešće u obliku vikanja i to mi je posve jasno. Nisam jedna od svetih roditelja koji nikad nisu povikali. Znalo je biti situacija kad bih se pretvorila u Diva Koji Riga Vatru. Svaki put to bi se dogodilo kad ja ne bih bila dobro zbog nečeg posve nevezanog za dijete.
Posljednji put kad sam vikala zgrozila sam se pogleda u očima svog djeteta. Njezina su se ramena uvukla, glavica spustila, a pogled je govorio plašim se. Proplakala sam nakon toga. Ispričala sam se djetetu i rekla joj kako nitko nema pravo derati se ni na koga, pa tako ni ja, objasnila kako je mama pogriješila i kako to što sam napravila nije bilo nimalo dobro.
Dugo smo se grlile dok sam minutu po minutu opet pokušavala postati onaj Div Koji Čuva. Ali nisam to odmah uspjela.
Trebalo mi je neko vrijeme i puno situacija gdje nisam povikala da ponovo steknem povjerenje svog djeteta. Bio je to prvenstveno rad na sebi, ne rad na djetetu. Jer djeca su preslika nas. Djecu hrane i naši strahovi, i frustracije, i naše riječi, i zagrljaji. Mi odlučujemo čime ćemo nahraniti svoje dijete.
Samo sigurno dijete možete biti sretno dijete. Stoga budimo svojoj djeci utočište, ne gazda kojeg se boji.
