Ljudi su se preselili na različite krajeve države i svijeta, dogodio se život, te su prijateljstva nekako gotovo pa prirodno završavala. Nikada ni s kim nije došlo do neke velike svađe, nego naprosto do tihog gašenja odnosa. Komunikacija bi bivala sve rjeđa, dok se potom i u potpunosti ne bi ugasila.
Znam da je to sasvim prirodno i da se mnogima to događa, no ipak nije jednostavno kada dođeš u neke godine i shvatiš da zapravo nemaš koga nazvati u pola noći ako je potrebno ili čak ni s nekim popiti kavu. Osim toga, dok sam bila u dugoj vezi, bivši partner je ujedno bio moj najbolji prijatelj. Prekidom tog odnosa izgubila sam i najboljeg, dugogodišnjeg prijatelja.
Potom se dogodila i korona te sam se našla u situaciji u kojoj sam shvatila da sam itekako usamljena. Naprosto mi je nedostajalo žensko društvo, ženska energija, neke ženske teme o kojima s muškarcima naprosto ne mogu razgovarati.
Kako se čitava svjetska populacija tada sve više počela okretati online svijetu, okrenula sam se i ja. U grupi Female Friender Hrvatska, oformljenoj s ciljem upoznavanja prijateljica, počela sam pratiti postove koje su pisale članice. Sve što sam ondje pročitala vodilo je do istog zaključka – ljudi su, bez obzira na godine, uglavnom usamljeni.
Mnogim ženama dogodilo se baš ono što sam opisala na početku – prijateljstva iz djetinjstva došla su svome kraju, dogodili su se brakovi, djeca, selidbe.
Trebalo mi je neko vrijeme da odlučim i ja napisati post u kojem sam se ukratko predstavila i napisala što tražim. Inboks mi je u vrlo kratkom vremenu bio preplavljen pozivima na kavu, riječima podrške ili pak samo pozdravima. Nisam to očekivala, ali sam objeručke prihvatila. Dakako, kad si u Zagrebu, mnogo je lakše dogovoriti ta druženja i naprosto je izbor potencijalnih novih prijateljica mnogo veći.
Upoznala sam neke zanimljive žene, no opet smo došli do istog problema
Otišla sam na nekoliko kava i iako su neke od djevojaka bile zaista krasne, nismo našle zajedničke teme. S nekima sam održala kontakt te smo i godinama kasnije prijatelji na društvenim mrežama, ali ništa više od toga.
Međutim, kada sam se pak privremeno preselila u mnogo manji grad od Zagreba, tu me zatekla i stvarnost odnosa u malim sredinama. Ne samo da već svi imaju svoje pleme nego su i mnogo manje otvoreni prema upoznavanju novih osoba. Ipak, pokušavala sam. Pridružila sam se teretani, udruzi poduzetnica i čak išla na događanja koja mi, da sam ostala u Zagrebu, nikada ni ne bi bila na radaru jer baš nikako ne rezoniraju sa mnom.
Zaista sam se tjerala otvarati vidike. I da, upoznala sam neke zanimljive žene, s nekima se dosta zbližila, no opet smo došli do istog problema – netko tko ima obitelj, djecu i posložen život naprosto se ne može posvetiti prijateljstvu u onolikoj mjeri kao netko tko to nema.
To u potpunosti razumijem. Također, budući da se nikako ne uklapam u svoj rodni kraj, nisam se ni ja osjećala ugodno u njihovu društvu. Izuzev jedne prijateljice iz djetinjstva s kojom sam pred nekoliko godina obnovila odnos, ondje nisam imala nikoga.
Shvatila sam da mi nema druge doli da se opet ohrabrim i napišem post u ranije spomenutu grupu. Iako su mi mnoge žene nudile pozive na kave kada se nađem u njihovu kraju, iz moje županije nije mi se javio baš nitko.
Međutim, poruka koja je pristigla iz susjedne županije sve je promijenila.
Dogovorile smo se za kavu te otvorile svoj um i srce. Ta kava trajala je tri sata. Protresle smo sve moguće teme od međuljudskih odnosa, preko hobija, putovanja, posla, kozmetike, pa sve do neostvarenih snova. Budući da ništa nije slučajno, tako nije bilo ni to. Upoznale smo se točno dan prije nego što sam razotkrila neke tajne i doživjela šok svog života. Kada mi je idući dan predložila put u Sarajevo, rekla sam joj što se dogodilo, a ona je sve ostavila i dojurila do mene. Sama me upitala želim li da dođe.
Da taj dan nije došla, ne znam kako bih preživjela. Rekla sam joj sve što se dogodilo, a ona me tješila, dala realni pogled na situaciju i odvela me na večeru jer čitav taj dan od šoka nisam ništa jela.
I upravo je to bio početak prijateljstva o kakvom sam dugo sanjala – prijateljstva u kojem ne moraš hodati po jajima, u kojem te druga strana sasluša kao i ti nju, u kojem muškarci nisu jedina tema, u kojem jedna drugoj možemo reći sve što nam je na duši i znati da će to ostati samo između nas i, ono najvažnije, u kojem sam podržana baš takva kakva jesam, sa svim svojim osobinama.
Je li bilo jednostavno izložiti se u javnoj grupi i priznati da sam usamljena? Ne, nipošto. Štoviše, bilo me sram. Mislila sam da nešto nije u redu sa mnom jer nemam svoje žensko pleme. No znala sam da moram nadići nelagodu. Znala sam da mi nitko neće pokucati na vrata dok sjedim u stanu i reći mi: Evo me, tu sam! Morala sam biti proaktivna i raditi na sebi da bih došla do onoga što sam htjela.
U ovom trenutku znam da ćemo ona i ja, na koje nas god strane svijeta život odvede, zauvijek biti prijateljice. Jer ovo prijateljstvo je drugačije – zrelo, prirodno, svojevoljno i otvoreno rastu.
