To su oni trenuci u kojima se pojavi sumnja. Jesmo li zaista dovoljno dobre? Ili smo samo imale sreće? Jesu li drugi bolji, kompetentniji, spremniji od nas? Hoće li netko uskoro "otkriti" da ne znamo dovoljno? Da nismo onakve kakvima se činimo?
Taj glas sumnje ima ime – imposter sindrom (sindrom uljeza). Prve su ga 1978. godine definirale psihologinje Pauline Clance i Suzanne Imes, opisujući ga kao psihološki obrazac u kojem pojedinci – unatoč dokazima o vlastitoj kompetentnosti – sumnjaju u svoja postignuća i strahuju da će biti razotkriveni kao prevaranti. I nije rezerviran za početnike.
Naprotiv. Pogađa i one koje godinama uspješno grade karijeru, preuzimaju odgovornost, stvaraju vrijednosti. Taj osjećaj da nismo dovoljno spremne, da možda ne zaslužujemo uspjeh, da netko drugi zna bolje vrlo je stvaran. I vrlo često nevidljiv.
Za primjer, u motivacijskim pismima koja su pristigla u program Lead.You Mentoring imposter sindrom bio je jedna od najčešće spominjanih prepreka u napretku i preuzimanju veće odgovornosti. I to ne kao floskula – već kao duboko osviješten unutarnji konflikt.
Češće se javlja kod žena
Istraživanja pokazuju da se osjećaji unutarnje sumnje i nedostatka pripadnosti češće javljaju ili se intenzivnije izražavaju kod žena nego kod muškaraca. Obično se pojavljuje u fazama karijerne tranzicije – kod napredovanja, promjene sektora ili preuzimanja većih odgovornosti – i može voditi do samopropitivanja, odgađanja odluka, smanjenog samopouzdanja i sagorijevanja.
Uz stručna znanja, moj profesionalni put oblikovali su brojni prijelazi: od operativnih do strateških funkcija, od ekspertskih do menadžerskih uloga. U svakoj fazi naučila sam ponešto, ali koliko god da imam znanja, certifikata ili iskustva, ono što se uporno vraća je osjećaj da još nisam 'dovoljno spremna' – stari dobri imposter sindrom, moj vjerni suputnik, govori jedna od menteeja u programu Lead.You Mentoring i potvrđuje "tinjajući" osjećaj koji prati mnoge žene s potencijalom, ali manjkom povjerenja u vlastite zasluge za uspjeh.
Prema istraživanju objavljenom u "International Journal of Medical Education" (Bravata et al., 2019.), čak 49 posto žena prijavljuje visoku razinu imposter sindroma, u usporedbi s 23 posto muškaraca.
Studija dodatno pokazuje snažnu povezanost između imposter sindroma i profesionalnog izgaranja, osobito emocionalne iscrpljenosti i smanjenog osjećaja osobne učinkovitosti.
Autori zaključuju da su mentorstvo, razgovor i podrška iskusnijih osoba među učinkovitim alatima u njegovu ublažavanju – ne kao "motivacijska tehnika", već kao prostor u kojem se iskustvo normalizira, a samopouzdanje ponovno gradi.
I upravo zato kvalitetan mentorski odnos može biti prekretnica u osjećaju nedostatnosti. Jer, kao žene odgajane u sličnoj kulturi, suočene s tuđim očekivanjima, ali ponajviše s vlastitim perfekcionizmom, otvorenost i iskrenost u komunikaciji dovode do prepoznavanja obrazaca ponašanja i razmišljanja koji nisu konstruktivni, a najčešće nemaju uporišta u stvarnosti.
Prilika za iskrenost, ranjivost i transformaciju
U svakoj suradnji – a osobito u mentorstvu – početak određuje smjer. Prvi susret nije samo razgovor o postignućima. On je prilika za iskrenost I ranjivost. Jer tu počinje stvarni rad. I stvarna transformacija.
Prirodno se osjećam sigurnije kada govorim o projektima i rezultatima tima nego o vlastitim postignućima. Želim naučiti kako na autentičan i inspirativan način podijeliti vlastitu priču. Vjerujem da je upravo tu uloga mentorice neprocjenjiva – da me potakne, izazove i podrži dok gradim novu sigurnost u tom području, navela je jedna od menteeja.
Otvoreno priznati da nešto ne znamo, da nas nešto muči, da sumnjamo – nije slabost. To je početak promjene. Jer mentorica nije tu da vas testira. Ona je tu da vam pomogne vidjeti ono što sami ne uočavate, da vas potakne na promišljanje, da zrcali vaše kvalitete i slabosti s istom razinom pažnje.
Jedna od mentorica u programu svojim je primjerom potvrdila da sam uspjeh nije dovoljan kako bi "utišao" glas koji nam govori "nisi dovoljno dobra": "Moj komentar na uspjehe u većem dijelu moje karijere bio je: Imala sam sreće.
Trebalo mi je puno godina da osvijestim da su za njega bili zaslužni moj rad, konstantna nadogradnja kompetencija i požrtvovnost. Bilo mi je jako izazovno preuzeti zasluge za svoje uspjehe, nisam primjećivala svoj perfekcionizam i 'trošenje'– za sebe jednostavno nikada nisam bila dovoljno dobra.
Klupko sindroma uljeza počela sam otpetljavati tek u svojim četrdesetima i danas, kao mentorica, prepoznajem koliko bi mi značilo da sam na svome putu u ranoj fazi poslovne karijere imala mentorsku podršku i okvir u kojem mogu nesputano izraziti svoje nesigurnosti i lakše ih prepoznati slušajući priče žena koje su takav put prošle prije mene.
Bojimo se zauzeti prostor i stati iza sebe
U sigurnosti mentorskog odnosa, ako osjećate da vam mentorica odgovara, pokažite ranjivost. Pokažite ono što inače krijete. Pitanja koja si postavljate. Dileme koje vas prate. Pogreške koje ne želite ponoviti. Dajte stvarne atribute glasu u glavi koji vam govori da niste spremni. Time mu oduzimate moć.
Htjela bih mentoricu koja će možda prepoznati u meni neki potencijal, talent, vještinu koju ja nisam. Istaknuti mi nešto što ja ne vidim i pomoći mi da to usmjerim u dobrom pravcu. A možda i pomoći otvoriti koja vrata, navodi jedna od prijavljenih u program.
Imposter sindrom često ne govori o tome da nešto ne znamo – nego da se bojimo stati iza sebe. Nismo naučile zauzimati prostor. Pripisujemo zasluge timu, sustavu, sreći, okolnostima. A kada bismo trebale stati i reći: Ovo sam postigla jer sam znala, htjela, vjerovala, radila, tu zastanemo.
U mentorstvu, između ostaloga, učimo zauzeti svoj prostor koji nam pripada, osnažiti svoj glas, osvijestiti koliko znamo, artikulirati što želimo. Učimo kako, ne umanjujući druge, konačno vidjeti i priznati vlastitu snagu.
Na kraju, prijava na ovaj program za mene je osobni iskorak. Želim izaći iz uloge stručnjaka koji se oslanja na svoje znanje i rezultate i ući u ulogu liderice koja zna ispričati svoju priču i motivirati druge, zaključila je jedna od prijavljenih kandidatkinja u programu Lead.You Mentoring.
A ako ste već u mentorskom odnosu, iskoristite ga. Ako niste, pronađite u svome okruženju mentoricu čiji vam poslovni put i osobnost imponiraju ili se prijavite u neki od postojećih programa mentoringa koji su usklađeni s vašim vrijednostima.
Ne skrivajte ranjivost – podijelite je. Postavljajte naglas pitanja koja si inače postavljate u sebi.
I ne zaboravite ono najvažnije – mentorica ne dolazi s gotovim rješenjima. Ona dolazi da prepozna gdje jeste – i pomogne vam krenuti tamo gdje možete i gdje biste trebale biti.
