Knjiga Edija Kiseljaka, bivšeg novinara Nove TV, a danas čovjeka koji otvoreno i bez filtara prenosi svoju životnu priču, poraze, traume, ali i pobjede, jedna je od onih koje otvaraju stotinu pitanja, problema i frustracija.
Već prva rečenica predgovora Ja sam Edi... i to je dovoljno jasno mi je pokazala da će se ići u smjeru istine, bez umatanja u ukrasni papir: Pisao sam jer šutnja boli više od istine, a stigmu ne možeš pobijediti ako o njoj ne govoriš.
Naime, Edi je HIV pozitivan. Ta tri slova i danas zvuče kao neko troglavo mitsko čudovište za koje ne znamo što nam može učiniti ako mu se približimo. A zašto ne znamo? Zato što se bojimo saznati.
Uz moje ime stoji – HIV pozitivan. Kao da nije dovoljno što je taj podatak ispisan većim slovima od moga imena, još je i dodatno naglašen crvenom bojom.
A ako piše da je netko HIV pozitivan, zašto bi se išta dodatno pitalo? I to što nije zarazan manje je bitno jer "ipak je to HIV, nikad se ne zna".
Ništa ne boli i ne budi više od istine
Da, to je HIV, ali Edi Kiseljak je Edi, ne dijagnoza: Volim iznenađenja, poklanjati, dvoriti... Volim dobar film, dokumentarne serije, ali i knjigu koja me ne ostavi ravnodušnim. Ja nisam HIV. Ja sam ljubav, tišina, tuga, snaga, toplina, nježnost, hrabrost i prisutnost.
Možda je strah jedan od razloga što neće svatko uzeti ovu knjigu u ruke. Ja sam je uzela jer želim znati, podržati i razumjeti. Jer ovako otvoreno kod nas se o ovoj temi i dalje puno premalo piše, ako uopće.
I ta otvorenost boli, ta nefiltrirana istina, ogoljeno svjedočanstvo, sve to potrese te do kosti i ne možeš vjerovati koliko je snage trebalo čovjeku da to izgura i preživi. I koliko je tek snage trebalo da se napiše i ponovno proživi tijekom pisanja.
Ako želiš protresti i probuditi čovjeka, samo mu ukaži na istinu. A Edijeva istina itekako budi.
Ako budem šutio, svijet će ostati isti
Broj stranica činio mi se premalim za sve što je Edi prošao, ali baš je ta "kratkoća" ono što je u mojim očima dalo snagu knjizi. I pretvorilo je u eksploziju emocija koja me svakom novom stranicom istovremeno rastavila na dijelove pa opet zalijepila, naježila, rasplakala i tako ukrug.
Nema odugovlačenja, nema okolišanja, nema filtara, nema zaobilaženja i uljepšavanja, nema skrivanja. Zato nijedno slovo i niti jedna riječ nisu višak, nego su točno ono što treba da vas svaka stranica istovremeno i slomi i inspirira. Ali i naljuti, barem mene jest.
Jer društvu je uz sve svjetske probleme i nedaće i dalje velika smetnja to koga će netko voljeti. "Normalno" je svakodnevno slušati o nasilju u obitelji, prema životinjama, o otkazima i nezaposlenosti jer "sve je to život". Ali ljubav je potrebno opravdavati...
Zato ću govoriti, pisati, jer ako budem šutio, oni nikada neće ni morati birati, a svijet će ostati isti. U takvom svijetu ne želim živjeti.
Upravo su to riječi koje su mi prolazile kroz glavu tijekom čitanja, ali i satima i danima kasnije: "U takvom svijetu ne želim živjeti." U svijetu u kojemu čitam o nečijem strašnom fizičkom bolu i slabom zdravlju, operacijama, a unatoč tome vidim da je taj bol po strani i da je osuda ono što zapravo najviše boli.
Boli kada dobro znaš tko si, a bojiš se reći
Jako me se dojmio kontrast između Edijeve i Arildove priče, priče Edijeva supruga, danas 65-godišnjeg Norvežanina koji je tek s 46 godina otvorio vrata ljubavi koju stvarno osjeća, a s 50 otvoreno priznao da je homoseksualac.
Njegovo je iskustvo drugačije, "izlaskom iz ormara" nailazi na mnogo podrške, prihvaćaju ga i prijatelji i roditelji.
I onda ne mogu ne pomisliti koliko je zapravo teška borba sa samim sobom. Netko može imati bolje uvjete, poput Arilda, ne toliko puno velikih prepreka ni tragedija, trauma, stigmu HIV-a, ali svejedno se boriti s unutarnjim demonima i strahom.
Upravo to daje dodatnu težinu ovoj knjizi: nekoga će sputati otvorena osuda, zlostavljanje, bolest, a nekoga unutarnja previranja i dvojbe, i bol će biti jednako velika za oboje.
No bol nije ono što smatram lajtmotivom Edijeve priče, to su nada, ljubav prema životu i malim stvarima te ljudi. Oni koji ne okreću glavu i žele čuti, žele razumjeti i podržati. Svaka osoba više koja poželi razumjeti korak je prema boljemu svijetu.
Ne moramo dijeliti Edijevo iskustvo da bismo razumjeli njegovu priču; svi znamo kako je osjećati se neshvaćeno, drugačije ili nesigurno.
Ali srama se možemo čak i u potpunosti osloboditi, jer istina je jednostavna – upravo ovakvi kakvi jesmo, vrijedni smo. I bitni su samo oni ljudi koji vide našu pravu snagu i svjetlo. I to je dovoljno.
