Sportom koji je postao dio njezina života počela se baviti s 13 godina, što je za taekwondo pomalo kasno jer neka djeca već u toj dobi imaju crni pojas.
Zato sam se u početku osjećala kao autsajder jer sam bila najstarija u grupi, ali ubrzo sam prebačena u glavnu dvoranu u kojoj se ozbiljnije treniralo pod vodstvom trenera Dinka Koštića, s kojim i danas radim. Budući da sam uvijek bila živahna i zainteresirana za razne sportove i imala ogromnu želju za dokazivanjem i pobjeđivanjem, iako ne dolazim iz 'sportske' obitelji, nekako je bilo logično da stremim prema sve boljim rezultatima, pa u konačnici i reprezentaciji, počinje Kristina svoju priču.
VRIJEDILO JE PROPUŠTENIH IZLAZAKA
No ne krije da je put do toga bio itekako težak. Ipak, bila je toliko očarana tim sportom da joj ništa nije predstavljalo problem – niti svi treninzi, niti propušteni rođendani, izlasci i maturalci.
Naravno, bilo je i dana kada bi me cijelo tijelo boljelo od napornih treninga i dobivenih udaraca, ali uvijek sam se podsjećala kako sve to radim isključivo za sebe i ni za koga drugoga, i to mi je bila najveća motivacija. Nitko me ni na što nije tjerao osim same sebe da vidim koliko mogu i dokle mogu stići; u početku na državnoj, kasnije na svjetskoj razini, govori nam.
Sve se može, samo uz uvjet da ne odustajete kada postane teško. A to će svakako biti. Ipak, sport je nešto najljepše što postoji. Bilo da se njime bavite profesionalno ili rekreativno, učinit će vas boljim i sretnijim osobama.
A da se sve itekako isplatilo, dovoljno pokazuju i rezultati, kao i to što je dio hrvatske reprezentacije.
Isprva sam putovala na međunarodne turnire kroz tzv. širu reprezentaciju, dok je još prošla generacija bila aktualna, no s vremenom se ta generacija umirovila pa smo preuzeli mi mladi. Bila sam jako uzbuđena prije svog prvog nastupa s reprezentacijom i bilo je odlično to što je tada pritisak za rezultate bio na starijoj generaciji, tako da sam mogla doista uživati u borbama i u natjecanju
Između ostalog, Kristina je osvojila brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji, 2018. zlatnu medalju na Prvenstvu Europe u Rusiji, srebrnu medalju na Mediteranskim igrama u Španjolskoj, srebrnu medalju na Grand Prixu u Moskvi te brončanu u Taoyuanu. Zbog toga je već nekoliko puta stajala na postolju uz bok s drugima najboljima u svojoj kategoriji te kaže da je neopisiv osjećaj u dalekoj zemlji čuti himnu svoje domovine.
Od svih uspjeha jedan joj je ipak najdraži.
Najponosnija sam na zlato na Europskom prvenstvu jer je ta medalja došla nakon svjetske bronce godinu prije, pa sam time i sebi i drugima dokazala da ta svjetska medalja nije bila slučajna i nešto što se 'dogodilo', tim više što je jako teško ostvariti uspjeh, ali ponavljati ga iz godine u godinu je puno teže.
U TAEKWONDOU NEMA PODREĐENOSTI ŽENA
Iako laici često sportove dijele na muške i ženske, pa samim time borilačke promatraju kao „muške“, istina ne može biti dalje od toga.
Budući da su jedni od najvećih rezultata hrvatskog taekwondoa upravo ženski, oduvijek su se polagale velike nade u nastavak takvog niza osvajanja te u mom sportu baš i nema pretjeranih predrasuda vezanih za spol. Mogu reći da mi ništa ne nedostaje kao ženi koja se bavi borilačkim sportom.
Dobila sam priliku nastupati na svakom većem natjecanju, redovito primam stipendije te sam čak ugovorni pričuvnik Hrvatske vojske. Mnoga su mi se vrata otvorila na račun sportskih uspjeha tako da doista mislim da su u taekwondou važniji rezultati nego spol. Doduše, znam čuti šale kako mi se ne treba zamjeriti jer mogu nekog istući, ali ne obazirem se na to, ističe ova vrhunska sportašica.
DIJAGNOZA S KOJOM JE NAUČILA ŽIVJETI
Kristina je navikla na duge treninge i sve izazove koji dolaze s profesionalnim bavljenjem sportom, no s najvećim izazovom dosadašnjeg života suočila se kada joj je u lipnju 2019. dijagnosticiran dijabetes tipa 1. Odjednom se njezin život promijenio.
Sada umjesto samo na kilograme moram paziti i na bolest. Kada sam saznala dijagnozu, brzo sam se pribrala i čvrsto odlučila da me to neće spriječiti u daljnjem obavljanju mojih obveza i sanjanju o najvišem vrhu sporta. U početku se, naravno, probudio inat koji mi je donekle pomagao da se nosim sa svakodnevnim izazovima dijabetesa, ali nakon nekog vremena shvatite da to i nema pretjeranog smisla te sam odlučila prihvatiti činjenicu da je to moja nova stvarnost i da neće nestati niti sutra, niti za tjedan dana, niti za nekoliko godina.
Kao i u svakoj drugoj bolesti s kojom treba naučiti živjeti, Kristina priznaje da i ona ima i bolje i lošije dane.
Ponekad je sve odlično i dan prolazi bez poteškoća, a ponekad tijelo iz nekog meni nepoznatog razloga jednostavno ne sluša i ništa ne ide onako kako sam htjela ili planirala. To su teške situacije u kojima se moram pribrati i potpisati kapitulaciju za taj dan i prisjetiti se da sutra počinje novi i s njime sve od početka. Uz dva treninga dnevno, fakultetske obveze i balansiranja između odmora i druženja s najbližima, šećer je brzo postao prioritet jer se ipak radi o mome zdravlju, tako da najprije mislim na to.
Pokušavam jesti što zdravije i što kvalitetnije, uz što manje inzulina kako bih spriječila eventualne hipoglikemije za vrijeme treninga i turnira koje, ako se dogode, otežavaju ionako teške uvjete. Zasada se dosta dobro snalazim u tome te ne dajem priliku dijabetesu da utječe na moj život imalo više od onoga koliko je nužno, govori nam Kristina.
SPORT ME NAUČIO KAKO BITI JAČA OSOBA
Iako nije jednostavno imati dijabetes i baviti se fizički zahtjevnim sportom te ujedno putovati na natjecanja diljem svijeta dok sve to treba uskladiti i sa studentskim obvezama, važno je nikada ne zaboraviti zašto sve to radite.
Znate da je sve što radite za vas i samo vama u interesu. Na sebi radite i fizički i psihički. Dakako, tu su i prijateljstva i putovanja koja vam nitko nikada ne može oduzeti, ali ima i negativnih strana. Primjerice, kada ste vezani za klub, ne možete otići na studentsku razmjenu, što je meni bila velika želja jer studiram jezike.
U tom bi slučaju sportski razvoj sigurno donekle stao, a kada ste u profesionalnom sportu, ni u jednom trenutku ne smijete dići nogu s gasa jer u to vrijeme drugi i dalje naporno rade i posvećeni su 100 posto, tako da se na tim nijansama rade velike razlike, napominje.
No kako je u polovicu svog života posvetila taekwondou, on joj je pomogao da se razvije kao osoba.
Naučila sam kako živjeti s dijabetesom. Iako mi ponekad tijelo odustaje, tada učim prihvatiti to i krenuti ispočetka idući dan.
Uz sav napor i trud, razočaranja i uspjehe, jednostavno postanete jača osoba i naučite puno životnih lekcija. Jedna od najbitnijih meni je svakako stav da lakše prihvaćam ono što ne mogu promijeniti te da postoje i dobri i loši dani u životu, ali da sve možemo pobijediti uz dobar stav.
Svjesna je toga da ne postoji savršenstvo, no svim djevojčicama koje sada maštaju o tome da krenu njezinim putem Kristina poručuje da nikada ne odustaju ako je to ono što uistinu žele.
Uvijek će biti nekih poteškoća, ali je samo pitanje stava i odlučnosti koliko će se u takvim uvjetima postići. Sve se može, samo uz uvjet da ne odustajete kada postane teško. A to će svakako biti. Ipak, sport je nešto najljepše što postoji. Bilo da se njime bavite profesionalno ili rekreativno, učinit će vas boljim i sretnijim osobama, kaže Kristina.
Što se pak tiče njezine sportske priče, želi što više uživati i dalje predano kombinirati sport i svoje druge obveze.
U budućnosti planiram završiti diplomski studij, a nadam se odraditi i još jedan olimpijski ciklus. Ne volim gledati pretjerano unaprijed i stvarati velike planove. Više sam spontani tip koji se u jednom danu dogovori za izlet i ode na njega, zaključuje Kristina Tomić.
Vjerujemo da joj novih medalja neće nedostajati.
