Zbog autizma spisateljici Sari LeeAnn Pryde otežana je komunikacija s okolinom, 'rob' je rutine, teško pokazuje osjećaje, a najteže joj je padalo što je takvu mora gledati njen suprug. No njihova ljubav pobjedila je predrasude i dokazala da i osobe s neurološkim poremećajima mogu imati lijep i srean život i - biti voljene. Pročitajte pismo, objavljeno na portalu The Mighty, koje je Sara napisala mužu koji uistinu zaslužuje naklon.
'Prije tebe znala sam u svojoj srži da nikad neću biti prikladna za konvencionalnu ljubavnu vezu. Kako bi žena, koja postoji najviše u svom vlastitom unutarnjem svijetu, tako strogo kontroliranom, mogla dijeliti život s drugom osobom – 'dok nas smrt ne rastavi', ništa manje? Svaki pokušaj da budem normalna nesretno je propao. Previše sam komplicirana, previše određena, previše cerebralna. Previše sam u svakom pogledu. Ali čini se da to tebi uopće ne smeta.
Kada smo doznali da je moja dijagnoza autizam bila sam iznenađena (ali s druge strane i ne) i bojala sam se da će to promijeniti naš odnos, a ti si se nasmijao i rekao: 'Draga, uvijek smo znali da je tvoj um nešto posebno'. Osjetila sam olakšanje jer sam znala da to misliš u najboljem mogućem smislu.
Hvala ti što me nježno ljuljaš u svom zagrljaju dok čekamo u dugom redu u trgovini. Hvala ti što me podsjetiš da jedem, pijem vodu i odem van na svjež zrak, poručila je suprugu Sara LeeAnn Pryde koja ima autizam
Hvala ti što si me razuvjerio da sa mnom nešto nije u redu. Hvala ti što me voliš sa čvrstim zagrljajima i direktnim riječima i s jutarnjom kavom s jednom savršenom žličicom cimeta. Hvala ti što svaki put parkiraš na istom mjestu ispred supermarketa, iako ti to nije uvijek zgodno. Hvala ti što koncentrirano slušaš moje monologe o vilin konjicima.
Kada sam se grčevito primila za tebe na pločniku punom ljudi i iznenada stala jer sam osjetila tjeskobu, rekao si 'draga, držim te' i nježno me okrenuo na drugu stranu, daleko od ulice, držeći me toliko blizu sebi kao da sam produžetak tvoga tijela. Hvala ti što se brineš za mene kada ne znam kako da se brinem za samu sebe. Hvala ti što me nježno ljuljaš u svom zagrljaju dok čekamo u dugom redu u trgovini. Hvala ti što me podsjetiš da jedem, pijem vodu i odem van na svjež zrak. Hvala ti što me podsjetiš na naše planove za vikend – bez obzira koliko sam te puta to već pitala.
Kada sam se ljutila na samu sebe jer se borim s time da razumijem kako da budem romantična, pažljiva i brižna, kakve su druge žene, rekao si 'Draga, ne moramo voljeti jedno drugo na isti način.' Plakala sam, preplavljena slatkom boli u grudima, nemoćna da nađem riječi da ti kažem da je način na koji ti mene voliš baš pravi i da je više nego što sam se ikada usudila sanjati. Hvala ti što od mene nisi tražio da se pravim da sam nešto drugo. Hvala ti što ne shvaćaš osobno kada te pogledam ravnodušno i pitam zašto je šala koju si upravo izgovorio smiješna. Hvala ti što gledaš sumoran strani film s titlovima kada bi možda radije gledao posljednji blockbuster.
Kada sam se sklupčala u udubljeno mjesto na tvojim grudima koje je baš moje veličine i oblika, ti si me obavio svojim rukama i šapnuo mi u kosu 'Ljubljena, volim te'. Ja sam ti rekla to isto, ali mislim da nisi shvatio da sam pod time mislila da sam u tvom srcu pronašla svoje sigurno i mirno mjesto – moje najsretnije mjesto ispunjeno nadom. I moj unutarnji svijet nije više samo moj. Sada je i tvoj.'
