I dok svjedočimo prizorima koji nas istovremeno uznemiruju i podsjećaju koliko smo mali pred takvim silama, možda je upravo sada trenutak da pokažemo ono najbolje u sebi.
U takvim trenucima najviše se vide ljudi.
Ljudi koji pokušavaju doći na posao unatoč gužvama. Roditelji koji u hodu organiziraju dan bez škole. Vozači koji strpljivo čekaju u kolonama. Susjedi koji jedni drugima sklanjaju grane s automobila ili samo razmjenjuju pogled razumijevanja.
I posebno – ljudi iz javnih službi.
Radnici Čistoće, vatrogasci, policija, komunalne službe… Oni su danas na terenu, na kiši i vjetru, uklanjaju stabla, čiste prometnice, pokušavaju uspostaviti red ondje gdje ga je priroda privremeno narušila.
Njihov posao često uzimamo zdravo za gotovo, ali u ovakvim trenucima postaje jasno koliko su ključni za funkcioniranje grada.
Možda je zato najvažnije što možemo učiniti – imati malo više strpljenja.
Možda ćemo kasniti. Možda planovi neće ići kako smo zamislili. Možda će dan biti neuredan, kaotičan i iscrpljujući. Ali upravo u takvim danima gradimo ono što nas kao zajednicu čini jačima – razumijevanje, solidarnost i brigu jednih za druge.
Ako možemo propustiti nekoga u prometu – učinimo to. Ako možemo pomoći susjedu – učinimo i to. Ako možemo biti malo nježniji u komunikaciji – danas je dan za to.
Nevrijeme će proći. Ulice će se očistiti. Ritam grada će se vratiti.
Ali način na koji smo se danas odnosili jedni prema drugima – to je ono što će ovaj dan učiniti još težim ili barem malo lakšim i nježnijim.
