„Kamo ideš na more?“ To je pitanje koje posljednjih dana čujem češće nego inače. No jednako tako često vidim na licima ljudi i izraz iznenađenosti kada dam ovaj odgovor na to: „Nikamo“. I da, sasvim je u redu ne ići na more.

Nikada nisam bila tip osobe koji voli odlaske na more. Štoviše, prvi put ugledala sam naš Jadran kada sam imala osam godina. Ljetovanja na moru nisu bila dio mog djetinjstva. Dani u toplicama, ludovanja na toboganima, odlasci na seoska imanja i konjske utrke, kupanje u Muri...

To su neke od najdražih uspomena koje pamtim iz dana djetinjstva. Dakako da ni kasniji odlasci na more nisu bili loši, no to nikada nije bio moj prioritet.

Nije ni danas. Ne znam je li tome tako zbog toga što jednostavno nisam odrastala na taj način ili pak zato što mi je u jednom periodu života čitav Kvarner nekoliko godina ležao na dlanu, a odlasci na opatijske plaže bili su poput odlaska u trgovinu – sasvim uobičajeni. No čak ni tada nisam mogla ni zamisliti da čitave dane samo ležim na plaži i sunčam se.

Umjesto mora, uživam u kopnenoj Hrvatskoj. Što je više moguće boravim u prirodi, fotografiram sve moguće suncokrete na koje naiđem, obilazim rijeke i jezera, planinarim, šećem sa psom, nadoknađujem kave propuštene tijekom karantene.

Iako je u ovome zamjetna sićušna doza ironije, činjenica je da sam svoje najljepše ljetovanje provela tijekom nekoliko dana u Toskani, posjećujući tamošnje vinograde, jedući na precijenjenim firentinskim terasama i gurajući se na najprometnijem i najvećem željezničkom kolodvoru koji sam do sada vidjela. Ručnici na plaži i odlazak do mora, uz obvezno umiranje stopala putem na oštrim kamenčićima, nikada nisu bili nešto što me zanimalo.

„KAKO TO MISLIŠ – NE VOLIŠ MORE?“

Međutim, kada to kažete nekome naviknutom na ljetovanje na Jadranu, u najmanju ruku dobijete izraze čuđenja.

Kako mogu ne ići na more i ne podržavati hrvatski turizam i gospodarstvo? Kako to da ne idem? Kako ne volim more? Pa vidim li ja kako sam bijela? Moram malo pocrniti da budem zdravija...

Pocrnila sam jednom u životu, tijekom tri tjedna na Pagu u kojima i nisam pretjerano uživala. No bila sam još tinejdžerka na odmoru s rodbinom i nisam imala neko pravo glasa. Svi pokušaji prije ili nakon toga u potrazi za mojom tamnom puti neslavno su propali. Nije uspio čak ni solarij. Naprosto se boja ne prima. To sam prije nekoliko godina napokon prihvatila i uvijek bih se šalila da samo čuvam svoju „aristokratsku put“.

No prošle godine neugodno su me iznenadile reakcije odraslih žena na moju „bijelu kožu“.

Bila je to prigoda u sklopu predstavljanja moje knjige Priče o neustrašivim hrvatskim ženama održana tijekom lipnja. Djelatnice mjesta u kojem se događanje održalo međusobno su započele razgovor o odlascima na godišnji i time kako žive za more, a kako smo čekali posjetitelje, uključile su i mene. I onda, kao iz vedra neba: A kako to da si ti tako bijela? Nisi bila na moru? Ne ideš na more? Zašto? Uz izraz čuđenja i razočaranja.

Svaki pokušaj objašnjenja bio je suvišan. Naprosto sam tu stala i shvatila da baš nikome ne moram objašnjavati idem li ili ne idem na more i zašto sam, o nesreće li, „tako bijela“.

PUT NA MORE NIJE BESPLATAN

Međutim, postoji i još jedna stavka, posebno ove godine, kada su u pitanju odlasci na ljetovanja. Iako to redovito čujemo u medijima i čitamo na društvenim mrežama, ljudi u svakodnevnoj interakciji kao da zaboravljaju da jedni ne žele na more ili ne mogu zbog privatnih ili obiteljskih razloga, a da si drugi to naprosto ne mogu platiti.

Članica obitelji na sezonskom je radu u luksuznom dalmatinskom hotelu. I dok je hotel uistinu krcat, pad turizma ipak je vidljiv. Zašto? Naprosto zato što si većina građana Hrvatske ne može priuštiti ljetovanje u hotelu unatoč „smanjenim cijenama“.

Što se tiče moje situacije, naprosto je splet i toga što ne volim more, toga što ionako ne mogu potamniti, toga što osoba s kojom sam možda i mogla ići ima člana obitelji koji pripada rizičnoj skupini oboljenja od koronavirusa pa ne želi riskirati tuđi život, ali i financija.

Naime, mnogo mi je važnija jedna edukacija koja stoji čitavo bogatstvo, a koju zaista snažno želim, nego tjedan dana na moru kako bih mogla stavljati fotografije na društvene mreže.

Umjesto toga, uživam u kopnenoj Hrvatskoj. Što je više moguće boravim u prirodi, fotografiram sve moguće suncokrete na koje naiđem, obilazim rijeke i jezera, planinarim, šećem sa psom, nadoknađujem kave propuštene tijekom karantene, učim kuhati nova jela i naprosto otkrivam kako je to ponovno biti barem malo sretan. I baš tako sada i treba biti.

No ono što zasigurno znam je da nikada tijekom tih druženja neću pitati drugu osobu ide li na more ili ostaje u gradu ili na selu, osim ako sama ne kaže.

U konačnici, to je samo njezina odluka i samo ona zna zašto ide ili ne ide.