To je projekt usmjeren na one najranjivije – djecu koja su zbog raka izgubila majku, a vodi ga Mary Novosel, dugogodišnja suradnica i bliska prijateljica predsjednice Udruge Ivane Kalogjere, žena čija priča s Udrugom počinje mnogo prije njezina formalnog angažmana.
Mary Ivanu poznaje još od 2013. godine kada su zajedno radile u Ministarstvu obrazovanja. Dijelile su svakodnevicu ispunjenu stresom, odgovornošću, ali i smijehom, ne sluteći da će ih život uskoro povezati na mnogo dubljoj razini.
Prve zdravstvene tegobe koje je Ivana tada osjećala obje su pripisivale stresu, no dijagnoza raka dojke promijenila je sve, brzo i nepovratno.
Obje smo otišle iz Ministarstva i krenule graditi nove živote – ja kroz novi posao, a Ivana kroz uspone i padove u borbi s dijagnozom raka dojke.
Često me pitala zašto se to dogodilo baš njoj, a ja sam joj znala reći da mora postojati neki razlog. Tijekom njezina oporavka rodila se ideja za Udrugu i tada sam znala da se sve to dogodilo upravo zato – da bi se kroz jedno teško iskustvo pomoglo mnogim drugim ženama koje to možda ne bi mogle proći same. Tako je nastalo ime "Nismo same", prisjetila se Mary početaka rada Udruge, u kojoj djeluje već godinama, prati Ivanu i sve žene oko nje i na njih je, kaže, vrlo ponosna.
Prije nego što smo počeli razgovor o projektu koji je i naš portal dodatno povezao s "Nismo same", pa smo zajedno pokrenuli projekt "Čuvam ti mjesto", zanimalo nas je kakav je trag na Mary ostavio rad u Udruzi.
Kaže se da nitko nikada nije pročitao istu knjigu jer svaki čitatelj u priču unosi vlastita iskustva. Tako ni mi nikada ne upoznajemo iste ljude. No bez obzira na različite sudbine, sve žene koje sam upoznala kroz Udrugu povezuju dva zajednička nazivnika – hrabre su i žele živjeti, rekla je Mary i dodala kako je tijekom godina intervjuirala žene kojih, nažalost, više nema među nama, ali i dalje su prisutne kroz sve što su dale zajednici, kroz svoju djecu, partnere, prijatelje, osmijehe i sjećanja koja su ostala.
Takvi susreti vas duboko dirnu i zauvijek promijene. Nakon toga više ne možete biti ista osoba. Počnete jasnije vidjeti smisao i svrhu života.
Čovjek se lako izgubi u obavezama i zahtjevnoj svakodnevici zaboravljajući na najveći dar koji imamo – život. Život kao priliku da učinimo nešto lijepo, korisno i da kroz to rastemo u bolje ljude, zaključila je.
"Niste sami – u spomen mami"
A onda smo se bacili na razgovor o projektu, onom koji će učiniti sve da djeci koja su zbog raka izgubila mamu barem malo olakša svakodnevicu i ispuni im barem jednu želju. Ako se pita Mary, riječ, odnosno emocija koja najbolje opisuje ovaj projekt je – nježnost.
Jer ovaj projekt ne viče, ne nameće se i ne traži pažnju – on tiho grli. Nježnost prema djeci koja su prerano morala odrasti, prema obiteljima koje uče živjeti s prazninom i prema uspomeni na majke koje su ostavile neizbrisiv trag ljubavi.
To je nježnost koja liječi, vraća povjerenje i polako, ali sigurno vraća dijete natrag u život, priča Mary, a opisujući dodatno projekt ispričala nam je i priču koju jako voli, onu o dječaku i morskim zvijezdama:
Starac se šetao plažom i u daljini opazio dječaka kako baca nešto u more, koje se jako povuklo uslijed oseke. Kad je prišao bliže, vidio je da dječak baca nasukane morske zvijezde s pješčane plaže natrag u more. "Što radiš, mladiću?" upitao je. "Ako zvijezde ostanu na plaži do izlaska sunca, umrijet će", odgovori dječak.
"To je smiješno. Plaža je kilometrima dugačka i na njoj su tisuće morskih zvijezda. Nije bitno koliko ih vratiš nazad u more, to neće ništa promijeniti ni značiti."
"Ovoj zvijezdi će značiti", reče dječak dok je bacao još jednu zvijezdu u more. "I ovoj isto. I ovoj..." Vidjevši sve to, starac je bez riječi zasukao rukave te nastavio bacati s dječakom zvijezde u more.
Svako dijete koje daruju kroz projekt "Niste sami – u spomen mami" Mary vidi kao jednu takvu zvijezdu.
Možda ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali možemo promijeniti svijet tog jednog djeteta. Mi smo tu da ih vratimo u more – da im pomognemo da se, iako su bile nasukane, ponovno probude i vrate u zagrljaj života, zaključila je Mary, koja kao prvu reakciju na priču o projektu najčešće dobije suze i rečenicu "Reci, kako mogu pomoći?"
To nisu ljudi s milijunima, niti ne znam kako uspješni menadžeri. To su naši susjedi, tete u vrtićima, trgovkinje, policajci, pekari, frizerke, vozači. Te trenutke osjećam stalno.
Svi znamo što djetetu znači majka. Ona je cijeli njegov svijet. Cijeli njegov život. U situacijama kad dijete ostane bez majke, sve znači. Odavno znamo koliko je netko zaista bogat – kad je zdrav, kad je obitelj zdrava i kad su djeca dobro i žive sretno, priča Mary o projektu, koji je itekako zaživio.
"Ako bicikl mora biti žuti – bit će žuti"
U Udrugu već stižu prve donacije, ali i pisma tata koji ne samo da se javljaju na natječaj nego i žele pomoći da se drugoj djeci ostvare želje.
To nas posebno dira i daje dodatni smisao svemu što radimo, kaže Mary.
Već sada može se govoriti i o konkretnim akcijama, rezultatima projekta čija je ideja vodilja da se djeci koja su izgubila majke zbog raka ispuni barem jedna želja.
Upravo smo kupili prvi bicikl za jednu djevojčicu, a dogovaramo i instrukcije, kao i posjet psihologu i logopedu za jednog dječaka. Također se razmatraju ponude za Gardaland za malo veće skupine. Polako se otvaraju želje, ali i mogućnosti.
Kod tih stvari želje moraju biti ostvarene kako su zamišljene. Ako bicikl mora biti žuti – bit će žuti. Tu nema odstupanja. Ipak se radi o nježnom dječjem srcu, priča Mary dodajući kako je svako dijete specifično i ima svoj mali svijet, u kojem se kriju razne želje.
Većina želja je ostvariva – poput bicikla, kompjutera, instrukcija ili putovanja. Ono što im je svima zajedničko jest potreba da budu voljeni, viđeni i shvaćeni, objašnjava.
Ne traže se lakša rješenja, dijete nikada nije broj
A ona i svi uključeni u projekt trude se da svako dijete bude jedinstvena priča, a ne samo broj u sustavu.
Svako dijete upoznajemo kroz razgovor s obitelji, slušamo njegove želje, strahove i male detalje koji čine njegov svijet. Trudimo se da sve bude što bliže onome kako je dijete zamislilo. Ako dijete želi sobu obojenu u žuto, sa žutim tepihom i žutom dekicom, onda je to upravo tako.
Ne tražimo lakša rješenja jer se ovdje ne radi o predmetima, nego o osjećaju da je netko dijete stvarno čuo i razumio. Dijete nikada nije broj – ono je priča, emocija i jedno malo srce koje pokušava ponovno pronaći sigurnost, kaže Mary.
A što je najveći izazov u jednoj takvoj priči? Očekivano – emocije.
Teško je ostati ravnodušan pred tugom djeteta ili oca koji je ostao sam. No upravo ti trenuci, koliko god bili teški, guraju nas naprijed. Svaki osmijeh i svaki mali pomak prema radosti podsjećaju nas zašto ovo radimo. Teško je ostati suzdržan i ne ponijeti te priče kući sa sobom.
No upravo ta emocija nas gura naprijed. Svaki dječji osmijeh, svaka iskrena zahvala i svaki mali pomak prema radosti podsjećaju nas zašto ovo radimo. To nam daje snagu da nastavimo, čak i onda kada je najteže, poručuje Mary i dodaje kako bi u budućnosti u cijelu priču voljeli uključiti i očeve te i njima ispuniti neku želju vezanu za obitelj i djecu.
Često nam kažu da im najviše treba razgovor i netko tko će ih saslušati. Pritisak je velik, a gubitak težak. Ne znaju se svi nositi s gubitkom, a tate su sada zamjena za oba roditelja i to je ponekad jako teško, objašnjava Mary.
"Solidarnost nije apstraktan pojam"
Na kraju, u povodu današnjeg Međunarodnog dana solidarnosti, Mary je imala poruku za sve one koji se možda žele uključiti u projekt, za donatore, volontere, sve one koji bi rado makar jednim malim činom uljepšali jedan dječji život.
Moja poruka svima koji razmišljaju o uključivanju je jednostavna: ne morate učiniti veliko da biste učinili važno. Ponekad je dovoljan jedan mali čin – donacija, vrijeme, znanje ili samo spremnost da saslušate. Svaka pomoć, koliko god se činila mala, u životu jednog djeteta postaje velika.
A Hrvatskoj bih na Međunarodni dan ljudske solidarnosti poručila da solidarnost nije apstraktan pojam – ona se živi u svakodnevnim postupcima.
U trenutku kada odlučimo stati uz slabijega, pomoći onomu tko tuguje i otvoriti srce prema djetetu kojem je majka bila cijeli svijet. Ako svatko od nas učini barem jedan mali korak, zajedno možemo promijeniti nečiji cijeli svijet, zaključila je.
Predstavljen projekt "Čuvam ti mjesto" posvećen djeci koja su ostala bez mame zbog onkoloških bolesti
