Iako su nam prva asocijacija na to u dominanto kršćanskim zemljama tri kralja koja su malom Isusu donijela poklone nakon rođenja, običaj darivanja seže još i dalje.
U starom Rimu, darivanje se odvijalo u danima prije zimskog solsticija u prosincu koji se slavio tijekom Saturnalija, svečanosti u čast boga Saturna. U tom su periodu već bili završeni svi poljodjelski poslovi. Tih su se dana priređivale gozbe, i to nakon prinošenja ritualnih darova u Saturnovu hramu, ali i međusobne razmjene poklona, osobito voštanih svijeća i glinenih figurica.
Kako je kasnije kršćanstvo postajalo sve raširenije u rimskim zemljama, običaj darivanja pojavio se na dan Nove godine. Oko 336. godine n. e., čini se, 25. prosinca ustalio se pak kao dan Isusova rođenja, a tradicija darivanja bila je povezana s pričom o biblijskim kraljevima koji su davali darove malom Isusu.
No tu je bila i priča o svetom Nikoli, kršćanskom biskupu iz 4. stoljeća, koji je djeci darivao voće i orašaste plodove. Neki su ranokršćanski vladari, međutim, tumačili ovu priču kao naznaku da bi njihovi podanici trebali njima davati darove, te su inzistirali na danku i desetini tijekom tog razdoblja.
To se promijenilo na prijelazu tisućljeća nakon popularnosti priče o dobrom kralju Vjenceslavu koja se temelji na životu druge povijesne osobe za koju se tvrdi da je darivao djecu, svetog Vaclava.
Tijekom rimskih Saturnalija ljudi su razmjenjivali voštane svijeće i figurice od gline.
Božićno darivanje vladara postalo je manje uobičajeno, a u vrijeme protestantske reformacije običaji darivanja djece postali su sve rašireniji u Europi. Običaj se proširio u Sjedinjenim Američkim Državama u 19. stoljeću.
To se također poklapalo sa željom nekih elita da smanje nered proslave Božića za odrasle, koja je ponegdje bila vezana uz prosjačenje, jer bi "skupine mladića, često razbojnika, plovile od kuće do kuće i tražile milostinju od plemstva" . Drugi povezani aspekt bila je sve veća želja roditelja da djecu drže kod kuće, daleko od korumpiranog utjecaja urbanih ulica.
Još jedna promjena odnosila se na vrijeme božićnog darivanja. Stoljećima se darivanje odvijalo 6. prosinca oko Svetog Nikole ili početkom siječnja nakon.
No u 19. stoljeću i to se promijenilo, i to nakon pozitivne recepcije pjesme „Noć prije Božića“ iz 1823. i „Božićne pjesme“ Charlesa Dickensa iz 1843. godine. Do kraja 19. stoljeća, Badnjak je zamijenio datume ranog prosinca ili siječnja kao najčešći datum za darivanje u zapadnoj kulturi.
Tradiciju su prihvatili i trgovci, kojima su tjedni, a na kraju i cijeli mjesec prije Božića, postali vrlo profitabilno razdoblje. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće trgovci su počeli usmjeravati marketing prema djeci u nadi da će tako navesti roditelje da potroše što više. I očito im je uspjelo. Do 1970-ih, šest tjedana prije Božića činilo je 80 posto svjetske prodaje u industriji igračaka.
Međutim, imajmo na umu da nijedan materijalni poklon, kakav god bio, ne može zamijeniti ono što se ne može kupiti – ljubav, sreću i vrijeme s dragim nam osobama.
Znate li zašto je poznati orašar simbol Božića?
