Orašari, zapravo alat za drobljenje oraha i drugih orašastih plodova, imaju dugu povijest staru nekoliko stotina godina, a sasvim polako postajali su dio brojnih domaćinstava.
Prema njemačkom folkloru, vjerovalo se da su orašari donosili sreću obiteljima i štitili njihov dom. Predstavljali su snagu i moć te su kao takvi mogli štititi obitelj od zlih sila. Koristili su se tijekom svečanijih ručkova i večera, i to za desert. Naime, deserti su tada, u 13. stoljeću, obično uključivali grickanje lješnjaka i oraha, a za njihovo razbijanje trebala je naprava baš poput orašara.
Kako su se lješnjaci i orasi skupljali tijekom jeseni, tradicionalno su se jeli tijekom zimskih mjeseci, a samim time orašar se počeo povezivati s blagdanima.
No prvotni orašari imali su samo uporabnu funkciju i bili su napravljeni od metala. Kasnije su se počeli izrađivati drveni, i to u obliku ptica i drugih životinja, a tek u 17. stoljeću zadobili su oblik vojnika koji danas poznajemo.
Pritom je najveću ulogu imao Christian Steinbach, poznat i kao Kralj orašara, koji je započeo tradiciju ručno rađenih drvenih orašara u obliku vojnika. Danas je njegovo ime prepoznato u cijelom svijetu. Tradiciju je nastavila i njegova kći Karla, a obiteljska tvrtka koja ih izrađuje postoji i danas.
Orašari su se počeli širiti Europom, pa je sve većem popularizacijom rasla i potreba za proizvodnjom. Nakon Drugog svjetskog rata orašari su se masovno počeli širiti Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, američki vojnici koji su bili stacionirani u Njemačkoj pri povratku u Sjedinjene Američke Države sa sobom su donosili figure orašara kao suvenir, a pripomogla je i velika seoba naroda u potrazi za američkim snom.
Danas u državi Washington postoji čak i bavarsko selo Leavenworth u kojem se nalazi muzej orašara. U njemu se nalaze porculanski, srebrni i drveni orašari koje su napravili poznati Klaus Mertens, Olaf Kolbe, Petersen, Christian Ulbricht te, dakako, Steinbach. Njihovi su primjerci postali iznimno cijenjeni za kolekcionare te postižu visoke cijene.
No ono što je posebno pogodovalo globalnoj popularizaciji orašara i još ga više prikovalo uz Božić svakako je istoimeni balet Petra Iliča Čajkovskog nastao prema bajci Orašar i kralj miševa E. T. A. Hoffmanna.
Zanimljivo je da u vrijeme nastanka balet nije postigao gotovo nikakav uspjeh. Nakon prve svjetske izvedbe 18. prosinca 1892. u teatru Marinsky u Sankt-Peterburgu kritičari nisu bili impresionirani i činilo se da balet nema svijetlu budućnost.
Tek nakon produkcije rusko-američkog koreografa Georgea Balanchinea za njujorški balet 1954. "Orašar" je počeo stjecati popularnost. Do kraja 1960-ih "Orašar" se etablirao kao glavni balet blagdanskog doba te je danas najizvođeniji balet na svijetu.
Podsjetimo, radnja samog baleta smještena je u božićno vrijeme. Djevojčica Klara na Badnju večer ispod bora pronalazi nesvakidašnji dar, drvenog orašara kojim se razbijaju orasi, te s njime proživi čudesne dogodovštine u izmaštanu svijetu. Naime, u germanskim se krajevima orašar često poklanjao djeci baš zbog ranije spomenutog vjerovanja da čitavoj obitelji donosi sreću i zaštitu, a djeca su bila najčišća bića te se smatralo da će tako orašar biti učinkovitiji.
Danas su orašari postali nezaobilazan dio božićne dekoracije, i u svijetu i u Hrvatskoj, te dolaze u svim veličinama.
Pokloniti nekome orašara dobra je ideja jer nam nakon ove godine više nego ikada treba vjera u zaštitu od zlih sila i bolju budućnost.
