Kada je 2019. godine Uber najavio opciju „Silent mode“, iliti u prijevodu „Šuti i vozi“, društvenim mrežama prolomio se uzdah olakšanja. Konačno, moći ćemo se voziti bez priče o kiši, politici i vozačevom strganom koljenu koje je bilo jedino na putu njegove nogometne karijere u rangu Luke Modrića.
U glavi mi se pojavila slika klijenta koji u maniri J.Lo ulazi u auto sa sunčanim naočalama da se zaštiti od bljeskova kamera i važno tipka po mobitelu, spremna da iste sekunde zalijepi otkaz vozaču ako ju se usudi pogledati u retrovizoru.
Da, ima vozača od kojih smo svi poželjeli otvoriti vrata i ispasti iz auta u vožnji, i da, svi smo imali svojih Ron Swanson dana.
Pa zašto onda ne bismo imali opciju mira i tišine kada nam zatreba, pogotovo kad se u kapitalizmu zna da je mušterija uvijek u pravu. (Iako mi se čini da je i to relativno u hijerarhiji: mušterija ima pravo mrcvarenja iscrpljenog konobara ili 60-godišnje prodavačice koja nije bila na toaletu cijeli dan, ali postaje manja od prašine kad se nađe pred nevidljivom silom korporacije i pokuša otkazati pretplatu na mobitelu.)
Tko plaća, ima pravo diktirati pravila. Uostalom, samo tražimo vozača da šuti, nije teško. I da zatvori prozor. I da namjesti klimu na 23. I da promjeni radio stanicu. Pojavila se i usluga „tihih frizera“. Šuti i šišaj!
Takva su vremena: taksiji su postali limuzine za sirotinju, dostavljači hrane nam poput duhova ostavljaju vrećice na pragu bez kontakta, u frizerskim salonima će nas radnice nijemo šišati i dvoriti kavom…
Kao u epizodi „Kastinski sistem“ iz Seks i grada kada Charlotte s nelagodom šapće prijateljicama Pretvarate se da živimo u besklasnom društvu, ali to nije tako, dok im četiri djevojke šutke peru stopala.
Živimo ugodnije nego ikad, ali isto tako imamo manje vremena za druge, zaziremo ili strahujemo od nepoznatih, izgubili smo strpljenje i naviku spontanog druženja i razgovora.
Okupirani smo mobitelima i društvenim mrežama u kojima imamo svoj mali svijet eho komora i istomišljenika. Trećina ispitanika u anketama radije bi se odrekla seksa nego mobitela, polovica njih kaže kako ne bi mogla živjeti bez mobitela, a kada se dogodi nesreća većina prisutnih će posegnuti za mobitelom prije nego što će uskočiti pomoći.
Opcija bez kontakta, bez ljudskog doticaja, koliko god naizgled nebitna – čini se kao još jedan korak dalje jednih od drugih
Materijalistički sistem u kojem živimo ističe komfor i gledanje svoga posla. Gode mu transakcijski i robotski odnosi, čiju će prazninu te posljedičnu usamljenost i depresiju liječiti isti taj sistem nudeći nam stotine gotovih proizvoda koji bi ih trebali kompenzirati: antidepresive, filere, aplikacije, psihologe, alkohol, aute, odjeću…
Zbog toga se opcija bez kontakta, bez priče, bez ljudskog doticaja, koliko god naizgled sitna i nebitna – čini se kao još jedan korak dalje jednih od drugih.
Nije poanta moralizirati nad ičijim odabirom. No, nemojmo se isto tako kasnije čuditi i moralizirati kako su ljudi otuđeni jedni od drugih, kako se susjedi više ne pozdravljaju, kako smo postali roboti.
Nije li netko mudriji rekao da trebamo baš mi biti ona promjena koju želimo vidjeti u svijetu?
U protivnom nam ostaje poput Tina Ujevića „voljeti ulicu i ulični život, pjevati vrevu, rad i veselje na trgovima novog čovječanstva,“ te uzdahnuti kako je nekada bilo bolje – dok klikćemo opciju „bez kontakta“.
