Jedna od posebnih aktivnosti subotom svakako je odlazak na tržnicu, to srce grada ipak živi i dalje unatoč svim trgovačkim centrima i supermarketima koji niču kao gljive poput kiše.
Teško je ne primijetiti da jesu praznije nego prije i da sada i oni koji vole dugo spavati ne moraju brinuti da će im sve biti razgrabljeno ako na plac, pijacu ili pazar ne dođu ranom zorom, ali želim vjerovati da se ova tradicija nikad neće ugasiti i da će razgovor i pregovori s omiljenom kumicom još dugo biti dio našeg subotnjeg jutra.
Potrošila sam 30 eura, a vidi, samo tri vrećice imam, požalila mi se mama prošle subote nakon povratka s kvartovske tržnice. I stvarno, na stolac je odložila samo tri vrećice, ali vrećice pune povrća nepravilnog, kvrgavog, mirisnog, kelja toliko lijepe boje i raskošnog, da bi ga odmah sirovog čovjek zagrizao.
A čuj, cijene sigurno jesu nešto veće nego u dućanu, ali tu plaćaš i kvalitetu, domaći uzgoj i proizvodnju, miris i okus koji nisu plastični, odgovorila sam joj i morala se složiti sa mnom, a i znam koliko joj znači vidjeti nasmijano lice omiljene kumice od koje kupuje sir. Stvorio se tu već i mali ritual pa uvijek nosi svoju posudu u koju kumica onda stavi sir ili dva, ovisno o tome koliko nam za taj tjedan treba.
Kada se ispriječi posao ili neka druga obaveza i umjesto nje odem ja, kumica već po samoj posudi zna čija sam i odmah zabrinuto pita je li mama dobro.
Kada ju uvjerim da je, revno se baci na odabir najljepšeg sira pritom, naravno, nudeći da probam komadić, kao da to nije isti sir koji već godinama jedem jer zapravo i nije, ovako uživo kada ga ponudi uz veliki osmijeh na licu i kada se domaći proizvod spoji s licem čije vrijedne ruke stoje iza njega, odmah je još svježiji i ukusniji.
Evo vam i dvije mrkve "sa strane"
Cjenkanje više baš i nije toliko često, ali kumice tome često doskoče tako da u vrećicu gurnu još poneki komad povrća gratis. Grincek koji donesemo doma uvijek je bogatiji barem za još dvije mrkve „sa strane“.
Kada me turisti ili prijatelji koji nisu iz Zagreba pitaju kamo da odu, koji dio grada vrijedi posjetiti i temeljito obići, uvijek ću istaknuti i tržnice.
Nisu one samo trbuh grada, već se na njima mogu naći i haljine i druga odjeća kakvu drugdje sasvim sigurno nećete naći i svi će vas ispitivati gdje ste to kupili, a vi ćete znati da ako i odu po taj komad, vrlo vjerojatno ga neće pronaći jer je bio jedan jedini. O šarenilu cvijeća, posebno sada kada stiže proljeće, mogla bih unedogled.
Moja je pokojna baka gotovo svaki put po povratku s tržnice donijela jednu sadnicu sebi i susjedi, a onda bi to isto susjeda ponovila pri svojem odlasku na plac – bila je to njihova tradicija koja je naše malene balkone pretrpavala cvijećem za koje jedva da se nalazilo dovoljno mjesta, a njihova srca srećom što svoje prijateljstvo, ali i vjernost omiljenoj tržnici njeguju tako lijepom gestom.
Da, problemi postoje i ne možemo ih ignorirati, od nedostatka parkinga, do previsokih cijena, manje ponude, zova trgovačkih centara koji mame sniženjima, nesigurnosti u to koji je proizvod stvarno domaći, a za koji već na oko vidimo da to nikako nije, makar se prodavač trudio uvjeriti nas u suprotno pa ga i kupimo bojeći se da ga ne uvrijedimo.
No unatoč svim tim nedostacima koji su brojniji nego prije 22 godine kada sam prvi put u životu s mamom prije doručka otišla na kvartovski plac, ta je tradicija nešto što ću uvijek voljeti i nastaviti ju i nakon što se preselim iz roditeljskog doma.
I moj budući kvart tržnicu za trku ima, a istraživanje njezine ponude, razgovor među hrpom mrkvi i krumpira i potraga za omiljenom kumicom, aktivnost je kojoj se jako veselim.
