Iako sam uvijek znala odgovore na sva učiteljičina pitanja, jednostavno nikada nisam dizala ruku. Odgovorila bih samo kada bi me onda prozvala. Kada bismo pak doma imali goste, često sam znala čuti Jao, kako je onda dobra i tiha, niti ne znaš da postoji.
Bila je to kao etiketa koju sam, ni ne znajući, počela nositi. I nosila sam je dugo. U svakoj tišini moje prisutnosti, u svakom pogledu koji bi mi poručio da ne smetam, u svakom zašto si tako tiha? koje sam iznova slušala. Kao da je moja tiha priroda bila greška koju treba ispraviti.
To pitanje, koje se činilo bezazlenim, zapravo je tada nosilo poruku da nešto nije u redu sa mnom. Kao da bi postojala ispravna ja, samo ako bih bila glasnija, otvorenija, normalnija, a ja sam bila dijete koje osjeća više nego što govori. Koje osluškuje svijet prije nego što ga komentira. Koje promatra i promišlja. No umjesto da se to prepozna kao vrlina, ta tišina je doživljena kao slabost.
Pokušavala sam govoriti, ali moji su riječi često bile preslabe da bi se čule. Kod kuće su se razgovori vodili glasno, ali bez sluha za ono što sam ja željela reći. Pokušaji da se izrazim završavali su osjećajem krivnje, kao da nisam imala pravo na glas. Ako bih se usprotivila, bila bih "bezobrazna". Ako bih postavila pitanje, "previše pametna". Ako bih izrazila emociju, "preosjetljiva".
Kasnije, u odnosima, osobito onom partnerskom, tišina je postala i sredstvo kontrole. I tako sam naučila – šutnja ne boli odmah. Ona tiho raste, sve dok ne uguši ono što jesi. Tako sam ponovno ušutjela.
Naučila sam koliko je važno razlikovati tišinu koju biramo od one koja nam je nametnuta
No potom se nešto promijenilo. U toj unutarnjoj tišini počela sam pisati. Isprva tuđe priče, skrivajući se iza novinarskog oblika koji ne traži previše osobnog.
Pisala sam o svijetu, o drugima, o nepravdi, o hrabrosti koju sam vidjela u drugima. No, polako, kroz te priče, provlačila se i moja. Riječi koje nisam mogla izgovoriti, pronašle su svoj put kroz tipkovnicu. Osjećaji koji su godinama čučali, sada su dobivali formu. Pisanje je postalo moj prvi glas. Tiha, ali postojana pobuna protiv šutnje.
I onda sam napisala svoju prvu knjigu, "Priče o neustrašivim hrvatskim ženama". Naizgled zbirka o drugim ženama, ali kako mi je psihoterapeut rekao, to je bio prvi pravi krik one male Tatjane. Ona koja je s trideset godina konačno rekla: Dosta je! To nije bila samo knjiga. To je bio moj izlazak iz sjene.
Pisanje mi je otvorilo vrata prema sebi. Počela sam se pitati tko sam ja bez tišine koju su mi drugi nametnuli? Tko sam ja kad me se ne prekida, kad mi se ne šapće neka drugi govore, kad me se pusti da govorim, da dišem, da budem?
Oslobađanje mog glasa nije bilo naglo. Nije to bila eksplozija, već nježno, postojano izlaženje iz tišine. Svaki napisani tekst bio je kamenčić u zidu koji sam gradila oko sebe, a sada ga svjesno rušila. Svaka javna izjava, svaki intervju, svaki put kad sam rekla "ne" ili "dosta" – bio je korak prema sebi.
Prisjećam se jedne male scene iz djetinjstva. Sjedim u kutu dnevnog boravka, crtam i ne govorim. Svi su zauzeti, nitko ne pita što crtam, zašto sam tiha. U toj slici danas vidim djevojčicu koja nije bila nesigurna, već osluškivala svijet na svoj način. I sada, kad govorim, ne činim to da bih bila glasnija od drugih, već da bi me se napokon čulo. Da, prije svega, ja čujem samu sebe, ali i da me oni čuju.
Tijekom svih ovih godina naučila sam koliko je važno razlikovati tišinu koju biramo od one koja nam je nametnuta. Prva je snaga, druga je rana. Danas biram kada ću šutjeti, a kada govoriti. Moj glas, koji je nekoć bio potisnut, sada zna svoju vrijednost.
Danas, kada ponovno pišem knjige za djecu, pišem i za nju. Za onu tihu, osjetljivu, pažljivu djevojčicu koja je vjerovala da će jednom doći vrijeme kad će moći reći sve ono što je godinama nosila u sebi. I to vrijeme je zaista došlo. Kada sam pisala o svojim likovima, zapravo sam pisala i o toj snazi koja živi i u meni. Nevidljivo, tiho, ali neporecivo.
Danas se neki, koji me dugo nisu vidjeli, čude koliko sam glasna. Drugi, koji su me pak tek upoznali, često mi znaju riječi da sam izravna. Kada me pak tko pita zašto sam glasna, odgovaram: Jer sam predugo šutjela. Jer sam u tišini shvatila koliko je moj glas potreban.
I da, desetljećima kasnije srela sam onu učiteljicu. Dotrčala je do mene, stisnula mi ruku i rekla: Bravo!.
Danas više ne šutim.
