Publika se polako počela okupljati. Čuo se žamor, no još glasnije od toga bilo je moje srce, ili mi se tako barem činilo u tom trenutku. Sjedeći na mjestu knjižare prenamijenjenom u pozornicu, gledala sam kako se popunjavaju i posljednja mjesta u publici.

Glavom mi je prolazilo tisuću misli: Je li mi ruž razmazan? Kako izgledam u ovoj majici? Hoću li izdržati bolove u leđima? Gdje sjedi M.? Aha, tu je.  Hoće li A. stići makar da uhvati posljednje minute promocije? Jao, vidi svu ovu dječicu, milina! Gle tortu, valjda će mi ostati jedna kriška! Jesam li provjerila sve naglaske u pričama koje ću uskoro čitati? Bože, bila bi sramota da pogrešno naglasim neku riječ...

A onda je i službeno počelo – promocija moje prve knjige „Priče o neustrašivim hrvatskim ženama“. Ni danas, mjesec dana kasnije, ne mogu vjerovati da se taj dan uistinu dogodio. Još mi se uvijek čini da se to događa nekome drugome, a ja samo promatram.

No vratimo li se na početak, put do tog dana bio je pun uspona i padova.

ZANIMANJE ZA ŽENSKA PITANJA

Tijekom studentskih dana počela sam se zanimati za feministička pitanja. Sasvim slučajno napisala sam seminarski rad koji je profesorica poslala na natječaj u Centar za ženske studije, a potom su uslijedili i feministički simpoziji. Strastveno sam zagovarala ženska prava, no nakon stjecanja diplome kao da je sve nekako stalo. Dogodio se stvarni život.

Jednog proljetnog popodneva prije godinu dana donijela sam odluku: Napisat ću knjigu o našim ženama!

Ipak, kada sam u ruke primila „Priče za laku noć za mlade buntovnice“ i čitala o nevjerojatnim ženama diljem svijeta, u meni se ponovno probudio onaj buntovnički poriv i želja da napravim nešto što će ostati nakon mene, nešto što neće ostati samo na teoriji stručnih radova, nego će utjecati na konkretne živote.

U to vrijeme već sam se dugo bavila novinarstvom i imala priliku intervjuirati velik broj visokoobrazovanih žena koje su ostvarile iznimne karijere i borile se unatoč predrasudama društva. I tako sam u pola noći mogla nabrojiti nekoliko uspješih hrvatskih profesorica, liječnica, odvjetnica, znanstvenica ili umjetnica, no kada sam to pokušala s povijesnim odmakom, ostala sam neugodno iznenađena.

Priče o neustrašivim hrvatskim ženama
Priče o neustrašivim hrvatskim ženama (Foto: Sonja Kovač)

Osim svim poznatih književnica poput Zagorke, Ivane Brlić-Mažuranić i brojnih drugih, izumiteljice Vegete Zlate Bartl, opernih diva Dore Pejačević ili Zinke Munk, Alme pl. Balley, članica obitelji Zrinski i još nekolicine njih, nisam ih znala previše navesti.

To sam pitanje postavila i nekolicini drugih obrazovanih ljudi, a odgovor je nerijetko izostao. Dakako, svatko je znao za one u svome području djelovanja, no sagledamo li neku širu sliku opće kulture, rezultati su bili poražavajući.

I onda sam naprosto jednog proljetnog popodneva prije godinu dana donijela odluku: Napisat ću knjigu o našim ženama! I tako je počeo proces čije težine u tome trenutku nisam bila svjesna.

Napravila sam popis onih žena za koje sam znala, a potom pokušala napisati priču o jednoj od njih. Bila je to Slava Raškaj. Danas se čini da se u to uplela sudbina jer je upravo ta priča odredila ton čitave knjige. Naime, Slava je bila gluhonijema, a njezin put do izložaba u najvećim galerijama nije bio posut ružama.

Štoviše, zbog predrasuda koje su u njezino vrijeme vladale prema gluhonijemima, kao i prema svim s teškoćama u razvoju, boravila je i u psihijatrijskoj ustanovi.

Je li bilo jednostavno? Nipošto. Je li vrijedilo? Itekako!

Tada mi je palo na pamet da ne želim samo ispisati biografije žena nego im dati i jednu dublju odgojnu notu. Odlučila sam da će svaku priču pratiti tri pitanja koja će male čitatelje poticati na kritičko razmišljanje, na uočavanje važnosti mentalnog zdravlja, na inkluziju djece s teškoćama u razvoju, na aktualizaciju s njihovim životima.

Malo-pomalo napisala sam još nekoliko priča, a potom svoju ideju izložila Alis Marić i Ivani Glavaš Bakiji, vlasnici izdavačke kuće Iris Illyrica i mojoj sadašnjoj urednici.

Poslala sam joj nekoliko do tada napisanih priča koje je objeručke prihvatila i rekla: To je to! Krenimo!

RAD PUN USPONA I PADOVA

Imala sam nekoliko mjeseci da istražim i napišem priče. Dok je vani pržilo ljetno sunce, koristila sam svaki slobodan trenutak za pregledavanje dokumentaraca, čitanje intervjua, pregledavanje starih digitaliziranih novina, iščitavanje literature...

Napravila sam popis 50 žena koje sam željela uvrstiti u knjigu. Potom sam ga mijenjala. Pa još jednom... Pa još jednom. Na kraju sam odlučila da na njemu trebaju biti zastupljene žene iz raznih područja ljudskog djelovanja kako bih djeci predstavila što više različitih zanimanja te im pokazala, napose djevojčicama, da mogu biti baš sve što žele.

Nakon nekoliko mjeseci rada urednici sam poslala rukopis knjige. Dalje se sve trebalo odvijati polako, no tada sam jednog dana naišla na vijest da se u našem susjedstvu priprema nešto vrlo slično. Uhvatila me panika da me netko ne preduhitri pa su slijedili kasnovečernji razgovori s urednicom. Odlučile smo da ideju moramo što prije predstaviti javnosti.

Napravili smo promo knjižicu s nekoliko priča i ilustracija te dogovorili gostovanje na Vox Feminae Festivalu.

Vijest o našoj knjizi ubrzo se pročula. No bila je riječ o vrlo skupom projektu pa je svaka financijska pomoć dobro došla. I tu je počela uredničina bitka za sponzore i donatore. I ja sam ih tražila na sve strane te redom dobivala negativne odgovore od uglednih hrvatskih poduzetnika kojima bi mala donacija bila mačji kašalj.

Istodobno su ilustratorice, i to redom najbolje hrvatske ilustratorice koje je urednica sama odabrala na temelju njihovih prijašnjih radova, trebale krenuti u izradu preostalih radova. Da bi žene iz knjige mogle što vjernije prikazati, trebale su im njihove fotografije. Neke od njih nabavili smo bez problema, no s nekima smo se itekako namučili.

Telefonski sam zvala razne institucije u kojima su određene junakinje knjige nekada radile, razmjenjivala e-poruke s tamošnjim današnjim zaposlenicima, pojašnjavala tko sam i što trebam... Bili su to sati i sati traženja fotografija. Srećom, čini se da su i ljudi kojima sam se obratila prepoznali vrijednost projekta te mi uskočili u pomoć.

Uskoro je bilo spremno svih 50 ilustracija. Najavljeni datum izdavanja bio je sve bliže, a odgovori od sponzora i donatora još nisu stizali. No onda, u svega nekoliko dana, primili smo sjajne vijesti jer je nekoliko pokrovitelja prepoznalo važnost knjige i svojom potporom pomogli su nam da je realiziramo do kraja.

S osiguranim sredstvima, kojima su pridodana i ona s natječaja na koje se urednica javila, bilo je vrijeme za završni korak – palo mi je na pamet da ugledne hrvatske književnike pitam bi li pogledali tekst i ilustracije te napisali rečenicu-dvije koje bismo potom stavili na stražnju koricu knjige.

Priče o neustrašivim hrvatskim ženama
Marija Jurić Zagorka jedna je od 50 žena predstavljenih u knjizi (Foto: Sonja Kovač)

I tako sam poslala nekoliko e-poruka ne očekujući baš ništa, a potom su me iznenadili jedan za drugim. Kristian Novak, Sanja Pilić, Julijana Matanović, Zoran Pongrašić i Marina Vujčić bili su oduševljeni knjigom i rekli da će vrlo rado uskočiti. Kada sam telefonski razgovarala s jednim od njih, mislila sam da ću se onesvijestiti. Groupie, da, hehe!

Mislim da mi je tek tada postalo jasno da će knjiga biti objavljena. Uz još pokoje tehničke probleme na koje nismo mogli utjecati, knjiga je napokon 26. travnja stigla na police knjižare Hoću knjigu, u kojoj je bila održana promocija.

Sjećam se trenutka kada sam ulazila u knjižaru, a zaposlenici stavljali na police moju knjigu. Moju knjigu! Čekaj, ja imam knjigu! O, Bože! „Priče o neustrašivim hrvatskim ženama“ krenule su u život.

Istraživanje, usponi, padovi, trenutci strepnje... Sve je to dio čarolije izrade knjige.

Promocija je nadmašila sva moja očekivanja. Da mi je tko prije godinu dana rekao da ću imati knjigu, rekla bih mu da je lud. Na samoj promociji prilazili su mi brojni meni znani i neznani ljudi tražeći posvetu u knjizi. Toliko vedrine, topline i lijepih riječi na jednom mjestu nisam iskusila nikada ranije u životu. Ta je večer zauvijek upisana u moje uspomene kao jedna od najljepših u mome životu, a svi intervjui koji su uslijedili nakon toga pokazuju da sam možda napravila nešto dobro.

Je li bilo jednostavno? Nipošto. Je li vrijedilo? Itekako! Bih li sve ponovila, znajući da će me čekati vrtuljak emocija, suza i trenutaka u kojima sam poželjela odustati? Bih, ove sekunde!