Đorđe Balašević, jedna od najvećih zvijezda čitave regije, preminuo je 19. veljače u Novom Sadu. Ispisao je i opjevao neke od najljepših ljubavnih stihova u regiji u moderno doba, no mnogi se pitaju bi li bio toliko romantičan i pronicljiv da davne 1979. godine nije upoznao ljubav svog života – svoju Oliveru, od milja zvanu Olja.

Te godine kada su se upoznali, i to sasvim slučajno tijekom snimanja jedne televizijske emisije, Đole je već bio relativno poznati glazbenik, ali ga je i pratio glas „lošeg dečka“.

Olivera Savić bila je uspješna gimnastičarka, članica tadašnje reprezentacije i studentica organizacije rada. U tim su svojstvima i došli na snimanje emisije – on kao glazbenik, ona kao gimnastičarka.

I upravo su se tada rodile prve iskre velike ljubavi. Studentici koja je u Novi Sad stigla iz malog mjesta Đole je bio velika podrška, a njen studentski život i dane koje su provodili u njenoj sobi opjevao je u pjesmi Provincijalka.

U to je vrijeme Balašević često igrao nogomet s ostalim studentima iz doma u kojem je bila i Olivera, pa se ubrzo pročulo za njihovu uzajamnu ljubav. No, kako je rekao u jednom intervju, s obzirom na to da ga je pratio glas „lošeg dečka“, poglavito zato jer je bio glazbenik, bilo je i onih koji nisu s odobravanjem gledali na tu ljubav.

To je od početka bila vrlo javna ljubav i jedina na svijetu. Međutim, bilo je i onih koji su me sretali na ulici, pa mi govorili: 'Šta ti zavlačiš onu djevojku?', a bilo je i raznih scena, bio je pomalo misteriozan Đole.

Kako je vrijeme odmicalo, shvaćao je da se upravo s njom želi skrasiti i osnovati obitelj. U jednom intervju nije krio da je upravo ova djevojka bila ona koja ga je smirila.

Tijekom desetljeća Oliveri je posvetio brojne stihove, a 2001. godine, nakon više od dvedest godina ljubavne priče, posvetio joj je i album Dnevnik starog momka.

Na putu da postanem pokvaren dečko, sreo sam nju, i sve je preraslo u priču o bitangi i princezi, ali u malo izmenjenim ulogama. Daleko od toga da je ona bila bitanga, ali bila je mala skitnica po studentskim sobama i domovima, s ogromnom ambicijom. Prije Olje imao sam neke tragične, formalne veze, ali kada sam nju prvi put vidio, pomislio sam da želim da se oženim i imam svoju obitelj, rekao je.

Zaprosio ju je na pomalo neuobičajen način. Naime, kada je tijekom ljetovanja u Umagu shvatio da više ne može zamisliti niti jedan dan bez nje, nazvao ju je telefonski iz hotela, pitao je hoće li se udati za njega te sjeo u svoj golf i vozio do njenog rodnog mjesta, iako mu nije dala odgovor.

Ubrzo im je u život stigla djevojčica Jovana, a tek su 1981. odlučiti otići pred oltar. S obzirom na to da je godinu dana ranije umrla njegova majka, vjenčanje je bilo samo u prisutnosti najbližih prijatelja. Iako Đole nije krio da se bojio formalnosti, a odlazak pred oltar svakako je jedna od najvećih, znao je da se s Oljom može opustiti

Đorđe Balašević
Olivera i Đorđe Balašević vjenčali su se 1981. godine (Foto: Nel Pavletic/PIXSELL)

Sam obred bio je sve samo ne uobičajen.

Odabrali smo četvrtak. Nismo htjeli da to bude ni subota, ni nedjelja, jer su se baš tad vjenčavali neki moji prijatelji i nisam htio da se sretnemo i da se diže neka frka, da nešto vrištimo, skačemo... Nikome ništa nismo rekli, pokupili smo se na brzinu, čak smo malo i zakasnili...

Bilja, kuma, došla je u posljednji čas, a Borčeku sam rekao da ponese osobnu iskaznicu, da je neko snimanje u pitanju, samo da se ne bi pojavio s poklonom i u odelu. Uletjeli smo kod matičara, ali tamo su nas već čekali prijatelji koji su ipak uspjeli provaliti nas. Bila je to mala, slatka ceremonija koju smo poslije nastavili kod kuće, strogo uz sendviče, prisjetio se u jednom od svojih brojnih intervjua.

Kasnije su dobili još kćer Jelenu i sina Aleksu.

Tijekom desetljeća njoj je posvetio brojne stihove, a 2001. godine, nakon više od dvedest godina ljubavne priče, posvetio joj je i album Dnevnik starog momka. Zanimljivo je da svaka od pjesama na tom albumu nosi žensko ime, a kada se čitaju prva slova svake pjesme dobiva se rečenica Olja je najbolja.

Jednu je pjesmu nazvao i njenim imenom, Olivera, u kojoj kao da žali što je nije upoznao još ranije.

Na pragu svojih dvadesetih
bio sam laka roba
bile su moderne barabe onih dan

Ne želim svega ni da se setim
hteo sam, eto, sve da probam
zvalo me zabranjeno voće s raznih grana

Sad žalim, da
al' sta sam znao ja
ti si bila još devojčica
leteo je kao leptir tvoj čuperak

Drugi bi sve imalo smisao
drukčije bih život pisao
da sam znao da postojiš, Olivera

Možda sam, a da nisam znao
pred isti izlog s tobom stao
možda smo zajedno iz voza negde sišli

Možda si sasvim blizu bila
ulicom mojom prolazila
i možda smo se na trenutak mimoišli

Sad žalim, da
al' sta sam znao ja
ti si bila još djevojčica
daleko od moga oka i mog pera

Drugi bi sve imalo smisao
ne bih svakoj pesme pisao
da sam znao da postojiš, Olivera

Drugi bi sve imalo smisao
ja bih iz te gužve zbrisao
i nikom ne bi bilo jasno
sta ja to smeram

Znao bih gde da sebi nađem mir
skrio se u tajni manastir
i čekao da ti odrasteš, Olivera

Nema sumnje da u to da će njihova ljubav nadvladati ovozemaljske granice.

 


 

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju