Još su nam svima svježa sjećanja na potres koji je pogodio Zagreb pretprošlu nedjelju. I primalja Marinela Burek iz Kliničke bolnice Merkur tu će nedjelju zauvijek pamtiti.

Svoje iskustvo o tome kako su ti trenuci razornog potresa izgledali u rodilištu u Merkuru, Marinela Burek, koja je to nedjeljno jutro upravo završavala svoje prvo 24-satno dežurstvo, podijelila je na Facebook stranici Hrvatske komore primalja.

Marinelina će vas priča rasplakati, potresti, ali i podsjetiti na to koliko su medicinske sestre i primalje požrtvovne, hrabre i odane. One su dobre vile koje zaslužuju naš najveći pljesak i najglasniji – bravo!

Pročitajte iskustvo Marinele Burek iz KB-a Merkur kako je to biti primalja za vrijeme potresa.

Nedjelja, 22. ožujka 2020. godine, 6:10 sati. Prvo 24-satno dežurstvo polako se primiče kraju... Vidno umorne, provjeravamo jesmo li učinile sve što treba da bi korektno predale smjenu kolegicama koje dolaze. Instrumenti oprani i spremni za sterilizaciju, ormarići popunjeni potrošnim materijalom, površine prebrisane, jutarnji CTG snimljen i temperatura izmjerena.

Toga trena strah koji je bio prisutan u meni prerastao je u odlučnost da što god da se dogodi, gdje god da se porod odvija ja rodilju ne ostavljam

Jedna rodilja u aktivnom porodu dobro napreduje, ali ne nadamo se porodu u našoj smjeni s obzirom na to da imamo još pola sata do odlaska. Odlučujem još jednom obići jednu babinjaču, gospođu kojoj sam pomogla na porođaju večer prije, provjeriti kako se osjeća je li se odmorila i razmijeniti par riječi prije odlaska.

Nakon deset minuta ugodnog razgovora pozdravljamo se te joj poželim sreću u nadi da nam se ponovno vrati, otvaram vrata sobe i tada kreće. 6:24, prvo gromoglasni udar, zatim ljuljanje bolničkih zidova i hodnika... Kao da stojim na ogromnom žele bombonu, a ne na zdanju od betona i željeza... Otpadanje dijelova žbuke i vriskovi rodilja iz okolnih soba...

Ni sama nisam bila potpuno svjesna što se u tih desetak sekundi dogodilo, dlanovi mi se orosili, javila vrtoglavica, ali sama sebe sam uvjeravala - moraš ostati mirna. Kratko vrijeme nakon prvog potresa svi smo bili na hodnicima prestrašenih lica, pokušavali smiriti trudnice i rodilje koje su u rukama zaštitnički grlile svoju tek rođenu djecu.

Otišla sam do rađaonice gdje je kolegica smirivala uplakanu i prestrašenu rodilju koja je očekivala rođenje svog prvog djeteta. Tada je došla naredba za evakuaciju, sve koje smo bile u smjeni rasporedile smo se i odradile svaka svoj dio posla. Dok su jedne usmjeravale žene ka izlazu i dijelile im deke da se utople, nas tri ostale smo u rađaonici prikupljajući najnužnije instrumente, lijekove, potrošni materijale te dekice i pelene za novorođenčad, s obzirom na to da nam je javljeno da su na parkiralištu dvije trudnice s trudovima koje iz sigurnosnih razloga ne mogu ući u rodilište.

Na svu sreću, s njima su bile naše kolegice primalje koje su došle to jutro u smjenu. Bile smo mirne jer smo znale da su u tom nesigurnom vremenu u sigurnim rukama naših iskusnih kolegica. U jednom trenu ugledala sam širom otvorene oči jedne rodilje, te suzne oči pune straha i ispruženu ruku koja traži utjehu i sigurnost. Samo je tiho izustila između dva truda: 'Ne ostavljajte me samu.' Toga trena strah koji je bio prisutan u meni prerastao je u odlučnost da što god da se dogodi, gdje god da se porod odvija, ja rodilju ne ostavljam...

Sav strah i briga za svoje bližnje, rodbinu i kolegice ovoga trena pali su u drugi plan. U iduća dva truda dječak je ugledao svijetlo dana

Ona me treba. Treba moju snagu, smirenost i znanje. Nakon nekoliko prodisanih jakih trudova, ponovno pod nogama strašno podrhtavanje, stakla na prozorima se tresu, a 'moja' rodilja i ja gledamo jedna drugu i bez riječi znamo što mislimo. Odluka da ostanem uz nju unatoč svemu do kraja sada je jača nego ikada.

Zatvorene u rađaonskom boksu, ona koncentrirana na svoju bol i trudove, a ja na nju i napredovanje poroda. U pozadini glasna zvonjava telefona i trčanje s jednog kraja hodnika na drugi. Dolaze nove šokantne vijesti o razornoj moći potresa. Trud po trud, i mali dječak bio nam je sve bliže. Tamni čuperak sramežljivo se ukazivao svakim sljedećim trudom, a tiskanje rodilje ukazivalo je da će porod brzo.

Sav strah i briga za svoje bližnje, rodbinu i kolegice ovoga trena pali su u drugi plan. U iduća dva truda dječak je ugledao svjetlo dana. Kao da se sve smirilo, adrenalin popustio i dao da potisnute emocije isplivaju. Plakala je rodilja, ali tada sam plakala i ja, od ponosa i sreće jer smo živi i neozlijeđeni u ovoj nepogodi u kojoj smo sretno dočekali rođenje novog života.

U tom trenu na vratima smo ugledale svoje drage kolegice koje su skrivale strah i zabrinutost, u još uvijek suznim očima nakon puno zagrljaja i emocija zaželjele smo jedna drugoj samo zdravlje i nadu u bolje sutra.