Prije nego što me netko krivo shvati i pita se: Ako si ti s 28 stara, što sam onda ja?, moram naglasiti da ne mislim da sam "stara", niti da su ljudi deset, dvadeset, trideset ili više godina stariji od mene stari. Ne radi se ovdje o starosti, samo o mojem subjektivnom osjećaju.
A on mi govori da nisam baš tamo gdje sam očekivala da ću biti s dvadeset i osam. Ni materijalno, ni mentalno.
Možda će i sljedeća tvrdnja zvučati čudno, ali ne želim time čak ni reći da sam nezadovoljna sobom i svojim životom, samo da nije onaj koji je ona mala Nikolina sa 17 ili 18 zamišljala i planirala.
Nekako s tih 18 valjda 28 zvuči jako puno. Ipak je to još punih deset godina, a zna se što se sve može postići u tih dugih deset godina. To je baš jedan ozbiljno dug period u kojemu sam stvarno mislila da će se ne znam kakva čuda sve dogoditi i da ću dotad proživjeti jedno tri života.
Ako fakultet završim s 23, s 24 se zaposlim, do 28 stignem već pokrenuti i vlastiti posao, proputovati bar dio destinacija s liste, naučiti bar još jedan strani jezik, isprobati gomilu hobija. Tako nekako sam ja to sve zapisivala u svoj dnevnik i planer i kada je ostvarivanje planova krenulo, sve je išlo baš kako sam zacrtala.
Do trena kad ti se život nasmije u lice, zgužva sve te papire i kaže: E sad ćeš igrati po mojim pravilima, sviđala ti se ona ili ne.
Konkretno moje planove da ću s 28 biti valjda kraljica svijeta, što li, su zaustavili problemi sa zdravljem, koji još uvijek traju. I onda baciš planer i ideš dan po dan.
Frustrira, ali i oslobađa
A kada ideš dan po dan, tempom koji ti ne diktiraju više tvoja nadobudna glava i standardi koje nameće društvo, onda se sve nekako uspori i odjednom više nemaš sve konce u rukama. I koliko god to možda na prvu razočaralo i frustriralo, toliko je zapravo i oslobađajuće.
Jer tko i što točno određuje do koje godine života moramo ostvariti nešto da bismo se smatrali dovoljno dobrima, uspješnima i vrijednima?
Uvijek se javljaju pitanja i ciljevi koje nam okolina nameće: Koji fakultet ćeš upisati? Kad će diploma? Jesi se već zaposlila? Kad će promaknuće, povišica? Kad će svadba? Kad će prvo dijete? A drugo? Kad kupuješ vlastiti stan? I tako unedogled, taman kad misliš da si ispunio sve, pojavi se novi zadatak za kojim misliš da moraš trčati i evo opet onog nezadovoljstva i osjećaja da nisi dovoljan.
I kako da onda ja s 28, bez ne muža, nego niti dečka na vidiku, a kamoli bilo kakve djece, sa zdravstvenim stanjem s kojim ne mogu ganjati promaknuća i povišice, o putovanjima da i ne pričam, ne pomislim da nešto stvarno ne štima sa mnom kad vidim ljude svoje dobi, pa i mlađe kako osnivaju obitelji, otvaraju vlastite firme, imaju gomilu talenata, ostvarenih potencijala.
Očajničko traženje nečega što bih mogla ostvariti
Eto usred tog nekog mahnitog razmišljanja o tome što sve nisam ispunila ni probala, prije nešto više od mjesec dana sam počela učiti, pazite sad – norveški.
Što ću ja točno s tim norveškim, stvarno mi nije jasno, ali hej, kad već nemam svoju firmu, vikendicu na moru i supruga i dvoje djece, a neću ni na proputovanje Toskanom ove godine, hajde da bar još jedan strani jezik dodam na popis. Ili barem pokušam.
Koliko daleko je moj mozak išao u tom trenu očajničkog traženja nečega što bih mogla probati ostvariti? Sad mi je to zapravo i smiješno i nisam prestala učiti norveški jer je barem zabavno ako ništa drugo. Ali taj me norveški doveo do jednog jako važnog zaključka.
Zašto ne bih malo zastala i promislila o onome što jesam ostvarila i zbog čega sam sretna kada se probudim ujutro?
Život nije roman
Radim posao koji volim, ostvarila sam želju da živim sama, s kućnim ljubimcem kojeg sam priželjkivala, okružena sam napokon samo kvalitetnim i iskrenim ljudima, imam hobije u kojima uživam, a najponosnija sam na to što ljudi u meni vide osobu od povjerenja i često sam prva kojoj će se obratiti za savjet.
I ne kažem da ne trebamo uvijek stremiti ka nečemu boljem i imati popis želja koje želimo ostvariti, ali zašto ne bismo zastali i nabrojali sve ono zbog čega jesmo ponosni na sebe i ono zbog čega nam je život dobar, a ne ono što je prije deset ili koliko već godina stajalo u tamo nekom nebitnom planeru.
U to ime ću si čestitati rođendan i uživati u svemu dobrome što nose idući dani, mjeseci i godine, a ne gledati u neku točku na zidu i razbijati glavu time što mi život nije kao iz nekog romana ružičastih korica ili filma s idealnim i predvidljivim krajem. Ionako sam dokumentarne filmove uvijek voljela više od fikcije.
