''Bol koju ste osjećali ne može se ni usporediti sa srećom koja dolazi'', izreka je s kojom suosjećaju budući roditelji.
Bilo da je riječ o biološkim roditeljima ili onima koji nisu bili te sreće sami imati djecu, već hodaju hodnicima papirologije, birokracije i brojnih testiranja. Nažalost, u Hrvatskoj često nedostaje adekvatan institucionalni oslonac za sve njih u raznim aspektima roditeljstva.
Slabost socijalnog sustava često ostaje u sjeni medijskih balona o gej parovima koji su stekli pravo posvajanja djece – kao da će svakog trenutka LGBTQ bauk preuzeti cijelu jednu generaciju. No stvarnost je takva da čak i oni koji su do sada mogli posvajati djecu, prolaze težak put kako bi upotpunili svoju obitelj.
Danas, na 9. studenog, obilježavamo Svjetski dan posvojenja, i razgovaramo s predstavnicama institucija koje bi trebale pomoći budućim roditeljima.
Postupak nije kompliciran, ali…
Iščitavanjem Obiteljskog zakona i pravilnika koji definiraju postupak (zasnivanja) posvojenja, vjerojatno ne biste pomislili da je to kompliciran proces.
Obratiti se lokalnom centru za socijalnu skrb, predati pismo namjere, dokumente i osnovne podatke o sebi te pričekati poziv CZSS-a na intervju i testove procjene. Dijete mogu posvojiti bračni i izvanbračni partneri, ali i samci, a svi su dužni sudjelovati u programu stručne pripreme za posvojenje.
Pa ipak, o posvajanju djece u Hrvatskoj često se govori kao o dugačkom i mukotrpnom procesu. Postupak nije kompliciran, potvrđuje pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević, ali ima određeno trajanje.
Postupak se često odulji već kod oduzimanja roditeljske skrbi biološkim roditeljima, što je preduvjet da se za dijete dobije pravno zeleno svjetlo za posvojenje, tvrdi Dubravka Marušić, izvršna direktorica udruge za potporu posvajanju Adopta.
Od trenutka izdvajanja iz biološke obitelji do ispunjavanja svih procedura u CZSS-u i na sudu dijete može provesti i nekoliko godina na smještaju ili udomiteljskoj obitelji.
S druge strane, potencijalni posvojitelji prolaze proces procjene njihove prikladnosti i podobnosti – on uključuje razne oblike ispitivanja psihologa i socijalnih radnika te sagledavanja osobnih, obiteljskih i životnih prilika.
Također, obavezni su proći edukaciju (stručnu pripremu za posvojenje) u trajanju od 40 sati, tj. otprilike dva mjeseca. Ured pravobraniteljice zaključuje kako bi stručnu pripremu trebalo produljiti jer svjedoče slučajevima u kojima se posvojitelji teško nose s teškoćama koje dijete iskazuje, što ponekad dovodi do premještanja djeteta iz obitelji te njegova vraćanja u sustav socijalne skrbi.
Diljem Hrvatske strašno nedostaje svih socijalnih usluga, a posebno onih za posvojiteljske obitelji, podsjeća Marušić. U djetetu koje je prije posvojenja provelo pet-šest godina u domu i promijenilo nekoliko udomiteljskih obitelji skupi se dosta frustracija, koje nerijetko poprimaju karakteristike istraumatiziranosti. Kasnije se to može javiti u obliku različitih teškoća u ponašanju i socijalno-emocionalnom funkcioniranju.
Roditelji se s ovime teško nose, naročito kada im nisu dostupne usluge ili pomoć sustava. U tom slučaju prisiljeni su potražiti privatna rješenja, koja iziskuju materijalne troškove. U Zagrebu je situacija donekle povoljna, ali u drugim gradovima i manjim mjestima daleko je od toga, a sve to može biti vrlo demotivirajuće.
Smatram da rješenje nije u produljenju stručne pripreme za posvojenja, jer je postojeći program adekvatno strukturiran. Rješenje se nalazi na drugoj strani vremenske linije - nakon zasnivanja posvojenja, jer roditelji ostaju sami s djetetom i najčešće sustav ne stiže čuti i provjeriti kako se svi zajedno snalaze. Stoga se ADOPTA snažno zalaže za dopune zakonskog okvira te ulaganje sustava u produljenje i intenziviranje podrške nakon zasnivanja posvojenja, tj. nakon dolaska djeteta u obitelj. To uključuje psihološke, socijalnopedagoške, logopedske, intervencije socijalnih radnika te druge oblike pomoći ovisno o potrebama i teškoćama djeteta i roditelja, ističe Marušić.
Podaci su zabrinjavajući jer je broj djece u ustanovama narastao u odnosu na 2020. godinu. Štoviše, ovaj broj iz godine u godinu raste: s iznimkom 2018. godine kada je zabilježen pad, od 2016. do danas broj djece u domovina popeo se sa 690 na 806. Teškoće vezane uz udomiteljstvo još su izraženije danas: od nedostatnog broja udomiteljskih obitelji, tj. njihove neravnomjerne teritorijalne zastupljenosti, do nedostatka udomitelja koji bi bili kompetentni pružiti skrb djeci s problemima u ponašanju ili tjelesnim/mentalnim poteškoćama.
Na statističke pokazatelje o posvajanju djece u Hrvatskoj utječu i preferencije potencijalnih posvojitelja. Razumljivo je da ih oni imaju, ističu iz Ureda pravobraniteljice.
Najčešće se odnose na dob i zdravstveni status djeteta. Manji je interes za posvajanje djece starije od sedam godina, djece s teškoćama u razvoju i djece romskog podrijetla. Važno je napomenuti da postoje i djeca koja ne žele biti posvojena, kao i djeca koja se ne žele razdvajati od braće i sestara za koje je nemoguće pronaći posvojiteljsku obitelj koja bi ih sve zajedno posvojila, a i ona su dio iskazanih brojčanih pokazatelja.
Koliko otprilike traje cjelokupni proces od trenutka prijavljivanja za posvajanje do trenutka dolaska djeteta u obitelj?
Sve ovisi od slučaja do slučaja, ali u prosjeku možemo govoriti o procesu koji traje između dvije i tri godine. Kao pozitivan primjer promocije udomiteljstva te podrške udomiteljima i udomljenoj djeci istaknuta je Primorsko-goranska županija, u kojoj je stvorena svojevrsna mreža udomiteljstva. Imamo i svijetlih primjera u kojima se sve odigralo u roku od pola godine, uglavnom onda kada CZSS izvrsno odabere posvojitelje za određeno dijete, tj. kada dođe do 'optimalnog spoja', napominje Marušić.
„Trebamo u svakom trenutku biti svjesni problema, ali s profesionalne strane imamo razloga biti optimistični – razlog je svako dijete“
Udruga Adopta trenutačno provodi 36. ciklus ADOPTAonice - edukacije za potencijalne posvojitelje i do sada su educirali oko 550 potencijalnih posvojitelja.
Polaznici edukacije sami nam pišu koliko im je to bilo dragocjeno iskustvo i kako su im sada mnoge stvari puno jasnije, naročito što se tiče karakteristika same djece koja idu na posvajanje, objašnjava Marušić. Češće primjećujemo da potencijalni posvojitelji promijene svoje preferencije u korist starije djece, djece različitih etničkih pripadnosti i djece s teškoćama u razvoju – točnije, one djece koja teže pronalaze obitelj.
Dakle, nije riječ o nemogućoj misiji, ističe Marušić. U posljednjih nekoliko godina situacija se popravlja te bilježe oko stotinu posvojenja godišnje. Prošle godine bila su 152 posvojenja, a za 2022. godinu očekuju porast i za više od 150 posvojenja. Podatak je to koji ohrabruje, ali i podsjeća da je potrebno mnogo truda kako bi se brže i lakše realizirala posvojenja.
Prema informacijama koje smo dobili od Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, tijekom ove godine realizirano je znatno više posvojenja nego prijašnjih godina, poručuju iz Ureda pravobraniteljice.
Tome je razlog navodno to što ministarstvo svaki tjedan traži podatke o djeci u ustanovama te se prati postupanje centara za socijalnu skrb u postupcima stvaranja pretpostavki za posvojenje djece. To upućuje na zaključak da su prethodnih godina djeca u ustanovama bila na neki način 'zaboravljena' u sustavu socijalne skrbi, stoga pozdravljamo navedenu praksu nadležnog ministarstva. Međutim, i dalje je prisutan problem dugotrajnih višegodišnjih sudskih postupaka lišavanja prava na roditeljsku skrb, u kojima najbolji interes djeteta očito nije u fokusu, a time se umanjuju šanse djece da budu posvojena i izađu iz sustava alternativne skrbi, podsjećaju.
Rastući broj djece u domovima ne ostavlja mnogo prostora za optimizam, slaže se Marušić. Živimo u doba ratova, inflacija, kriza, pandemije i opće nesigurnosti, što jako pogađa obitelji i djeluje destruktivno na njihovo funkcioniranje.
No što se tiče svijesti javnosti o posvojenju, složenosti tog procesa posvojenja i života posvojiteljskih obitelji, u proteklih deset godina ostvarili smo dosta velik iskorak, ističe.
Javnost je prilično kritična spram činjenice da su djeca često dugo u domovima, ali kada sagledamo posljednjih 10 do 15 godina od predzadnje krize, s profesionalnog stajališta vidimo brojne promjene i nemamo drugog izbora nego biti optimistični te da nastavimo s jednakom strašću i ulaganjem truda: da budemo usmjereni na dobrobit svakog djeteta, da dopremo do svih naših korisnika i da pronalazimo načine djelovanja čak i u izvanrednim okolnostima.
