I to nije epizodni problem ni prolazna faza odrastanja. Riječ je o ozbiljnoj pojavi koja utječe na psihičko zdravlje, školsku uključenost i osjećaj sigurnosti djece i mladih.
Vršnjačko nasilje može biti fizičko, verbalno, virtualno i relacijsko (društveno zlostavljanje), a istraživanje koje je provedeno u osnovnim i srednjim školama Grada Zagreba 2023. pokazuje da se dječaci u znatnijoj mjeri suočavaju s fizičkim, a djevojčice s verbalnim nasiljem.
Ukupno gledano u osnovnim školama, čak 40,9 % učenika kaže da ih netko vrijeđa (ismijava) od jednom mjesečno do skoro svakodnevno, 46,8 % kaže da ih netko ogovara u istom frekvencijskom razdoblju, 46,7 % kaže da im netko govori ružne riječi.
Kada je riječ o prijavi tog istog nasilja, rezultati pokazuju da je ono češće kod djevojčica.
Verbalno nasilje usko je vezano i za relacijsko nasilje jer vrlo često sve počinje od one jedne prve uvrede koja se naizgled ne čini uvredom. Relacijsko nasilje najslabije je poznat oblik vršnjačkog nasilja, ali je ujedno jedan od najčešćih oblika te može imati štetnije posljedice od drugih, bolje poznatih oblika nasilja.
Psihologinja Nicki R. Crick među prvima je znanstveno opisala relacijsko zlostavljanje odnosno nasilja koji je češći među djevojčicama i koji cilja odnose, reputaciju i pripadnost grupi.
Ono uzrokuje štetu tako što uništava odnose pojedinca i njegovih vršnjaka te njegov društveni status. To može uključivati društveno isključivanje npr. nepozivanje vršnjaka da sudjeluju u aktivnostima ili širenje glasina i sramotnih informacija, a prema dosad objavljenim istraživanjima djevojčice daleko prednjače u tome.
Relacijsko nasilje počinje tihim ogovaranjem u klupi zato jer netko možda nema markiranu odjeću ili zato jer, eto, taj dan nosi boju koja se zlostavljaču ne sviđa. Nastavlja se nepozivanjem na rođendane, izostankom biranja u grupu na satima Tjelesno-zdravstvene kulture, nagovaranjem „klike“ da se i ona pridruži istom obrascu ponašanja.
I ne, to nije nešto što se događa u američkim serijama. To je stvarnost mnogih hrvatskih djevojčica, što sam tijekom svog rada u odgojno-obrazovnim ustanovama vidjela iz prve ruke.
Što kada "zločeste" djevojčice odrastu?
Većina djece preraste rizična ponašanja ako, dakako, na tom putu imaju podršku učitelja, roditelja ili bilo koje odrasle figure. Razvoj empatije, socijalnih vještina i emocionalne regulacije čini ogromnu razliku.
Međutim, relacijsko zlostavljanje u velikom broju slučajeva ostaje prisutno tijekom čitavog života. Ako se ne prepozna i ne adresira, može postati stalan obrazac.
Takvi obrasci, ako se učvrste u adolescenciji, mogu se kasnije manifestirati u toksičnim prijateljstvima, pasivno-agresivnom ponašanju na radnom mjestu, manipulaciji u partnerskim odnosima, socijalnom isključivanju u majčinskim ili društvenim krugovima i slično.
Konkretno, sada, u odrasloj dobi, relacijsko zlostavljanje više ne izgleda kao "Nećeš se družiti s nama", nego postaje sofisticiranije. To je tiho sabotiranje kolegice na radnom mjestu, širenje "zabrinutih” komentara o nečijem braku, društveno isključivanje u grupama mama, online sramoćenje pod krinkom humora, ono svima nam poznato "Draga moja“ i poljupci na obraz svima koje poznaju.
Što napraviti ako uočimo relacijsko nasilje?
Za dijete koje nema vidljive modrice lako je pomisliti da nema nikakve probleme. No pažljivim promatranjem ponašanja itekako se može uočiti je li izloženo relacijskom nasilju.
To je dijete koje neće htjeti ići na maturalno putovanje, kojem će školski izleti biti najgori mogući dani.
To je dijete koje nikada ne ostaje na druženjima nakon nastave niti je pozivano na rođendane.
To je dijete koje će i na sunčan dan biti zatvoreno u svojoj sobi.
Kada se to događa u razredu, razrednik/ica je često prva osoba koja to vidi, a kada reagira i pozove roditelje na razgovor, iznimno je važno odazvati se i reagirati. Nije uputno čekati da to prođe samo od sebe jer neće. U svojoj okolini nedavno sam naišla na jednu mamu čija 14-godišnja djevojčica proživljava sve opisano u ovom tekstu. Reakcija mame kada je bila pozvana u školu? Ma, izdržat će još tih nekoliko mjeseci, pa će sve biti bolje čim krene u srednju školu.
Potpuno pogrešno. Ne, takvo ponašanje neće čarobno nestati odlaskom u srednju školu. Ako je djevojčica navikla na to da se njene emocije uvijek umanjuju, ako relacijsko nasilje traje mjesecima ili godinama pa je njeno samopouzdanje usred toga nepostojeće, ništa se neće promijeniti. Štoviše, vrlo je izgledno da se ni u srednjoj školi neće znati zauzeti za sebe.
Ono što treba odmah napraviti jest razgovarati s razrednikom/icom, kao i stručnim suradnicima škole (psihologom, pedagogom). Nužno je da oni, u obaveznoj suradnji s roditeljima, odmah reagiraju. Obično se prvo provode razgovori, organiziraju se radionice o vršnjačkom nasilju za cijeli razred, a ako je potrebno, dolazi i do opomena, pa i ukora, što ima svoj redoslijed.
Dijete koje odrasta u zdravoj okolini nikada neće zlostavljati drugu djecu.
Također, važno je razumjeti i tko je nasilna djevojčica, zašto radi to što radi i kakva je njezina situacija kod kuće. Naime, dijete koje odrasta u zdravoj okolini nikada neće zlostavljati drugu djecu. Uvijek postoje dvije strane medalje i uvijek je potrebno sagledati obje.
Ako želimo zdrave odrasle žene, odnosno kolegice koje surađuju, prijateljice koje podržavaju i partnerice koje komuniciraju, trebamo ozbiljno shvatiti ponašanja koja danas nazivamo "dječjom dramom”.
