Iza jednih od tih vrata čeka ih lice Suzane Ritz. Tete Suze.
I prije nego što išta kažu, prije nego što uspiju objasniti što ih muči, dočeka ih toplina. U Centru za savjetovanje koji nosi ime njezina sina, među lampicama, dječjim crtežima i porukama ispisanim nesigurnim rukopisima, sve je podređeno jednoj misli – da nijedno dijete ne ostane samo sa svojim problemom.
Ali da bismo razumjeli Suzanu, moramo zastati kod Luke.
Tko je bio Luka Ritz?
Bio je dječak kojem ništa nije bilo „wannabe“. Nije glumio hrabrost, nije glumio dobrotu, nije glumio različitost. Sve je na njemu bilo stvarno – blago, nježno, pomalo vragolasto, otvoreno prema svijetu. Pisao je pjesme i priče, crtao stripove i stvarao (anti)junake, svirao, čitao, promatrao.
Dok su njegovi razredni kolege s maturalca nosili dresove i suvenire sa stadiona u Barceloni, on je cijelim putem do Zagreba pazio na plakat Picassove Guernice – poklon za mamu Suzanu i tatu Rena.
A onda je 12. lipnja 2008. godine sve stalo. Luka je preminuo od posljedica napada petorice mladića.
Suzana i Reno mogli su tada ostati zatvoreni u svojoj tišini. Nitko im ne bi zamjerio. Cijela je zemlja tada bila nijema, pokušavala preuzeti djelić njihove patnje, iako je to bilo nemoguće.
Ali umjesto da se zatvore, počeli su slušati. Javljali su im se roditelji preplašene djece. Djeca koja su trpjela nasilje. Roditelji koji nisu znali kako pomoći. I iz tog vapaja nastala je ideja o zajedničkoj adresi – mjestu na koje će svatko moći doći i reći: Ne znam što da radim.
Tako je 2010. nastala Udruga Luka Ritz. A onda iz nje, sedam godina kasnije, Centar Luka Ritz kao ustanova Grada Zagreba. Danas s dvije adrese, jer potreba raste.
Jer digitalno djetinjstvo nosi nove zamke, jer su društvene mreže prostor iz kojeg se ne može jednostavno izaći, jer djeca često ne znaju što bi sa svojim emocijama.
Osvijestiti da imaš problem i zatražiti pomoć je hrabrost, kaže Suzana.
U Centru rade psiholozi, socijalni pedagozi i socijalni radnici. Nekad roditelji dolaze četiri ili pet puta, nauče mehanizme koji prije svega pomažu njima razumjeti svoje dijete. Jer, kako Suzana ističe, mora se ojačati roditelj da bi mogao pomoći djetetu.
I jedno od najvažnijih savjeta za roditelje koje ponavlja je da se djeca moraju slušati. Zlostavljano dijete može postati ono koje napada, ako ga nitko ne nauči prepoznati i imenovati tugu, strah, sram. Ignoriranje emocija ne briše ih – samo ih pretvara u ponašanja koja bole.
Lukino ime danas nose i dvije nagrade za djecu koja svojim ponašanjem grade tolerantnije i sigurnije društvo – jednu dodjeljuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja na godišnjicu njegove smrti, drugu Grad Zagreb na Međunarodni dan tolerancije.
Neka od te djece danas su studenti. Sara, prva dobitnica državne nagrade, završila je pedagogiju te tako brigu za djecu pretvorila u svoj životni poziv.
Između ostalog, Centar sudjeluje u projektu grada Zagreba, a u suradnji s UNICEF-om, pod nazivom Za sigurno i poticajno okruženje u školama gdje se vraća fokus na najvažnije vrijednosti – integritet, autentičnost, jednakost, ravnopravnost. Na ono što je Luka živio prirodno, bez parole.
Luka je još za života sa 17 godina odlučio biti donor organa. Na dan njegove smrti spašeno je devet života. Ali njegovo naslijeđe nije stalo s devet obitelji koja su dobila priliku.
Zahvaljujući njegovim roditeljima Suzani i Reni, mnoga su djetinjstva dobila „zaštitu“ i glas. Možda ne tako da bol nestane, ali tako da ne izbriše ono lijepo i dobro što djetinjstvo mora imati pravo zadržati.
Ne prođe dan da ne pomislimo na Luku, kaže Suzana.
I zato je ovaj tekst, koliko god govori o radu, programima i viziji smanjenja nasilja, zapravo posveta jednom dječaku koji je u džepu nosio sreću, na licu osmijeh – baš kao u naslovu knjige njegovih zapisa i crteža, objavljene dvije godine nakon njegove smrti.
Dječaku koji je volio knjige, glazbu, umjetnost i ljude. Dječaku koji je znao da svi imamo iste potrebe – da budemo viđeni, podržani, prihvaćeni.
Danas je ime Luka Ritz simbol tolerancije.
A Suzana? Ona je mama koja je iz nezamislivog gubitka pomogla stvoriti mjesto na kojem djeca uče da nježnost nije slabost, da tražiti pomoć nije sramota i da svijet, unatoč svemu, može biti sigurno mjesto.
Inspirativnu priču o Suzani Ritz donosi Fisherija. Snaga koja se rađa iz ljubavi, odgovornosti i brige za druge ostavlja trag daleko izvan osobne priče. Ona postaje poticaj zajednici i podsjetnik na ono što je uistinu važno. To prepoznaje Fisherija, specijalizirani maloprodajni lanac koji kroz pažljivo osmišljen asortiman ribljih proizvoda omogućuje jednostavnu, brzu i nutritivno vrijednu prehranu. Fokus brenda je na kvaliteti, sigurnosti hrane i dostupnosti zdravih obroka jer i u svakodnevnoj užurbanosti briga započinje malim izborima koji dugoročno čine veliku razliku.
