Antonia i dalje vidi dovoljno da se može samostalno kretati, bez korištenja bijelog štapa, čiji se dan obilježava 15. listopada. Međunarodni dan bijelog štapa ustanovljen je kako bi se najšira javnost upoznala s problematikom slijepih osoba kojih je, prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu 39 milijuna.
Antonia Mirković Mikac od rođenja je slabovidna na lijevo oko, a sa 17 godina naglo je ostala bez vida na desnom oku
Kada idem u poznati prostor, to je u redu i lako se snalazim, a kada idem negdje gdje mi je nepoznato, uvijek proučim na Googleu sve o toj lokaciji, orijentiram se i prema boji zgrade. Čitati ne vidim i koristim povećalo, kao i u radu na računalu, kaže Antonia Mirković Mikac, koja je nakon što je u pubertetu izgubila vid na desnom oku, prošla i nekoliko operacija, međutim vid joj se nije puno poboljšao.
U usporedbi s današnjom situacijom, kada su slijepim i slabovidnim osobama dostupna razna pomagala poput povećala, govornih programa i uvećanog tiska, u vrijeme kada je Antonia išla u školu ništa od toga nije postojalo. Imala je sreću da je njezina majka radila u firmi u kojoj je imala pristup fotokopirnom aparatu te joj je uvećavala knjige koje je na taj način mogla čitati, uz korištenje naočala s jako velikom dioptrijom. Da nije bilo toga, ističe, ne zna kako bi uopće završila srednju školu. No danas je situacija po tom pitanju puno napredovala i više je sluha za probleme slijepih i slabovidnih.
U vrijeme mojeg školovanja to je bila tabu tema. Kada sam oslijepila na desno oko, mnogi su mi govorili da trebam ići u centar Vinko Bek. Na svu sreću, moram zahvaliti Ministarstvu, koje nije to dozvolilo, nego je zaključilo da se svi moraju potruditi kako bih se mogla nastaviti školovati tu gdje sam započela školovanje. Danas je normalno da se slabovidna i slijepa djeca integriraju u normalno školovanje, tako da su opcije puno više otvorene nego što je to bilo prije, govori Antonia, koja je završila srednju ekonomsku školu.
Sada radi kao administrator u Srednjoj školi Jelkovec, gdje je već sedam godina, a prije toga radila je dugo godina kod privatnika, nakon čega je ostala bez posla te je dugo bila i na zavodu za zapošljavanje. U srednjoj školi u kojoj trenutno radi jako su je dobro prihvatili i uopće je ne doživljavaju kao osobu koja ne vidi, no pomognu joj što god treba. Antonia ističe kako se ona osobno nije susretala često s predrasudama, ali one postoje. No, susrela se s nerazumijevanjem ondje gdje je to najmanje očekivala – u zdravstvenim ustanovama.
Radila sam spirometriju, kod koje je važno da vidim to što radim, no kada sam rekla da ja ne mogu to vidjeti, odgovor medicinskog osoblja bio je ''Vi to morate vidjeti''. I na kraju je rezultat pretrage bio loš. Također, kada sam se u drugom stanju trebala naručiti na jedan pregled, kao trudnica nisam imala prednost pa sam rekla da sam i osoba s invaliditetom, na što mi je osoba ljutito rekla ''A pa dobro, onda dođite''.
Ja ne ističem svoj hendikep i uvijek čekam red, ali koji put kad mi se žuri, iskoristim tu mogućnost i tada naiđem na nerazumijevanje, prisjetila se mama tri kćeri koje vide, kao i njezin suprug Davor. Kod brige za djecu, naročito kada su dvije starije kćeri, 25-godišnja Valentina i 23-godišnja Mihaela, bile male, velika su joj pomoć bili i njezini i suprugovi roditelji. Najmlađa, trogodišnja Ana ide u vrtić, a Valentina i Mihaela studiraju. Supruga je upoznala na proslavi jedne Nove godine.
UDRUGA SLIJEPIH ZAGREB
Suprugu nikad nisam tajila kakva je moja situacija s vidom i on je svjestan toga da se meni u svakom momentu može dogoditi da potpuno izgubim vid. Liječnici ne znaju hoće li se to dogoditi jer nemam dijagnozu koja je progresivna. Zapravo ne znaju što će se događati i hoće li se išta događati. Ako bi se dogodila sljepoća, idemo drugim putem, idemo naučiti živjeti na taj način, jednostavno se prilagoditi, govori. I kćeri je odmalena navikavala na situaciju, a sada i najmanju Anu uhodava u to.
Susrela se s nerazumijevanjem ondje gdje je to najmanje očekivala – u zdravstvenim ustanovama
Govorim joj da mama ne vidi, ''moraš mi ti pokazati ovo, pokazati ono, voditi me'', tako da sve tri kćeri odmalena žive s tom situacijom i puno mi pomažu. Najstarija kći bila je jedne godine tjedan dana u Novom Vinodolskom kao pratnja slijepima, tako da su po tom pitanju vrlo osviještene, dodaje.
Antonia je članica Udruge slijepih Zagreb, čije je sjedište u Draškovićevoj 80, na istoj adresi gdje se nalazi i njihova krovna udruga, Hrvatski savez slijepih. Udruga slijepih Zagreb okuplja osobe s manje od pet posto vida, a Antonia slabovidnim članovima udruge drži tečajeve informatike, za koju se i sama dodatno školovala kroz nekoliko završenih tečajeva. Među polaznicima ima i starijih koji se žele informatički opismeniti i to im puno znači.
Tko god ima problem visoke slabovidnosti, odnosno praktične sljepoće, savjetovala bih da se javi u udrugu jer oni upućuju u sve, za početak daju smjernice koje se sve institucije trebaju obići, ističe.
U udruzi imaju i razna druženja, za Božić, Dan žena, aktivnosti poput pikada, zbora, a dvaput tjedno imali su i treninge korektivne gimnastike za žene, za što su od grada dobili prostor i trenera, no prostor je uništen u potresu te su sada u potrazi za novim. Pri udruzi imaju i planinarsko društvo Prijatelji planina, čije je aktivnosti, kao i sve, malo zaustavila pandemija. Inače su imali izlete jednom mjesečno, a uz sjedilački posao, ističe Antonia, treba malo vikendom u prirodu.
Planinarenje je spoj sporta i odlaska u prirodu i to je baš lijepo. Kada pređemo neke godine, treba vježbati i biti fizički aktivan, smješka se simpatična 48-godišnjakinja.
Ono što slabovidne, a naročito slijepe osobe u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima najviše muči jest nedovoljan broj zvučnih semafora i traka vodilja, koje slijepima jako puno znače, nemogućnost samostalnog ulaska u neke prostore koji nisu adekvatno prilagođeni, što znači da moraju uvijek imati nekog na raspolaganju da im bude pratnja, a to nije uvijek moguće. Problem su im i radovi po gradu, kojih sad ima puno, neadekvatno su označeni ili zagrađeni pa se, smije se Antonia, zalijeću u svašta, pa i lete preko raznih predmeta.
Primjerice, u Pragu su autobusi i tramvaji prilagođeni i gluhim i slijepim osobama, imaju i govorna i vizualna rješenja, te unutar vozila postoje monitori na kojima se točno vidi putanja i svaka stanica, što kod nas ne postoji, dodaje.
Da bi slabovidne i slijepe osobe funkcionirale u društvu i bile samostalne, ističe Antonia, najvažnije su pomoć i podrška obitelji. Važno je i da roditelji svoju slijepu ili slabovidnu djecu ne sputavaju, odnosno da ne rade sve umjesto njih.
Pomoći maksimalno, ali ne i sputavati. Roditelji trebaju naučiti dijete da živi samostalno sa svojim hendikepom, da izraste u samostalnu osobu jer jednog dana tih roditelja više neće biti. Oni moraju biti tu kao podrška, a ne preuzimati obveze djeteta, što je često slučaj. Znam jako puno slijepih osoba koje funkcioniraju samostalno i sve mogu same, tako da, može se, kaže Antonia Mirković Mikac.
