Imam 27 godina, uskoro 28, imam posao i živim sama, s papigom. To su neke osnovne informacije o meni jer prilikom predstavljanja stvarno nema potrebe ići u detalje. A ni prilikom razgovora s poznanicima ili susjedima. Barem je to neki moj stav i tako idem kroz život.
Zabranjeno je brinuti tuđu brigu rečenica je koju sam još u osnovnoj školi čula od svojeg profesora geografije i urezala mi se jako dobro u pamćenje, ali i način života. Koliko god zvučalo kao klišej, uvijek mi je jedino bitno je li čovjek dobar ili nije, sve drugo ostavljam njemu na izbor, njegov život, njegove odluke.
Ne volim baš ni ispitivati ni zabadati nos u tuđe probleme i baš zato što ne ispitujem napadno ljudi mi se dosta otvaraju i povjeravaju te uvijek sa sobom nosim puno tuđih tajni, briga, strahova.
Koliko će mi reći i žele li mi išta reći, ostavljam njima na izbor. A čak i ako se s nekim njihovim odlukama ne slažem, poštujem ih jer oni očito misle da je tako najbolje za njih ili jednostavno u tom trenutku života ne mogu drugačije.
Dosta velik dio mojih trenutačnih briga zauzima borba s bolešću, koja nekad baš pošteno iscrpi, pa slobodno vrijeme provodim odmarajući se, posvećujući se hobijima, nužnim kućanskim poslovima i njegovanju odnosa s ljudima koji već jesu u mom životu. Potraga za partnerom, bilo uživo ili online, nije nešto čime se sada želim baviti.
Mene moj ljubavni status nikad nije brinuo, zašto brine druge?
Jednostavno nikad nisam ništa željela forsirati, pa tako niti odnose s drugima, posebno one velike i značajne. Aktivna potraga za "boljom polovicom" nije nešto u čemu se pronalazim i ne funkcioniram tako. Ako "gospodin pravi" spontano u nekom trenu uđe u moj život, bit ću itekako u redu s tim. Ako ne uđe, i s time ću biti u redu.
I, vjerujte mi, ako se oko nečega nikad nisam brinula niti brinem, to je moj ljubavni status. Nikad se nisam pitala što to nije u redu sa mnom, nikad nisam plakala jer sam solo, jer do tridesete vrlo vjerojatno neću imati muža niti barem jedno dijete.
Stvarno nisam nimalo samopouzdana osoba i ovo je jedna od rijetkih stvari kojima se nikad nisam opterećivala niti zbog nje osjećala lošijom, manje vrijednom ili neispunjenom.
Ali čini se da je ljudima u mojoj okolini, unatoč tome što smo u nekom navodno naprednom 21. stoljeću punom razumijevanja, i dalje taj moj solo status jedino upečatljivo i važno što se mene, mojeg života i osobnosti tiče.
Baš sam nedavno došla kod svojih na nekoliko dana jer mi je od njih bilo bliže obaviti liječničke preglede i prvo što me susjeda koju sam srela u liftu pitala bilo je I dalje živiš sama ili je tu i neki dečko? uz pogled pun one iskonske znatiželje.
Mogla sam reći da ne želim razgovarati o tome, ali bila sam umorna i mozak mi nije radio toliko unaprijed, pa sam rekla da dečka nikakvog nema. Da, to su te današnje cure, vi mislite da je bitna samo karijera, zato nam u Hrvatskoj ima sve manje djece. Izašla sam iz lifta ni ne pozdravivši ju jer sam u tom trenu bila zgrožena.
Nešto nije u redu s njezinom glavom
I zgrožena sam jednako iznova i iznova svaki put kad telefonski ili na obiteljskim druženjima svaka druga osoba ispituje kad će napokon moji dobiti unuka. Sve je to super, ali moraš naći nekoga.
Još jedna neugodna situacija koje se često sjetim bio je posjet tatinih tete i tetka prije dvije ili tri godine. Slučajno se u razgovoru spomenula mamina sestrična, žena od 55 godina koja je bez partnera. Jer to da je bez partnera jedino je što oni pamte i što im je bitno o njoj: Da, školovana je ona žena, ima dobar posao, ali to što se nije udala pokazuje da nešto nije u redu s njezinom glavom, to su neka mutna posla.
Ne sjećam se više reakcije svojih roditelja jer mi je u glavi odzvanjalo samo: Što ako za dvadeset godina to budem ja, hoće li tako ljudi koje volim i koji su mi dragi mojim roditeljima pričati i o meni? Hoće li pričati da nisam zdrava u glavi i da sa mnom puno toga ne štima samo zato što sam bez partnera?
Ne znam hoću li biti u braku za pet, deset ili dvadeset godina, ali ne znam ni zašto je to veća briga mojoj rodbini i susjedima nego meni.
I ne, ne može se svakome predbaciti karijera, sebičnost i sto drugih razloga. Ne znamo koji su čiji razlozi. Ja znam koji su moji i ako su mi trenutačno puno veće brige ostvarivanje što skorijeg života bez bolova i održavanje dobrog odnosa sa samom sobom i svojim mentalnim zdravljem, to je samo moja privatna stvar.
I zašto bih te svoje probleme i brigu dijelila s usputnim poznanicima, rodbinom koju jedva da i viđam?
Ispituju jer se boje vlastitog praga
Samo zato da bi njima srce bilo na mjestu i da ne bi mislili da sam sebična i sama sebi dovoljna, nego da im dam valjane razloge zbog kojih će me opet smatrati normalnom osobom? A i da jesam "sama sebi dovoljna" i da mi životna želja i je biti solo, zašto i to ne bi bilo moje potpuno i legitimno pravo?
Zašto od svega što me se može pitati prilikom susreta 80 posto ljudi pita jesam li našla dečka? Zašto ti isti ljudi od svega što bi mogli pitati moje roditelje pitaju ih isto to?
Zašto kažemo da se vremena mijenjaju, a ljubavni status neudane žene, posebno kada prijeđe 25. godinu, svejedno i dalje ostaje top-tema za razgovor susjeda, rodbine i drugih znatiželjnika?
Drukčije nije ni u medijima. Solo poznati muškarci su "šarmantni i poželjni vječni neženje", dok se kod žena to smatra problemom i znakom da s njom nešto nije u redu.
Ako je glavni razlog tih propitivanja i ispitivanja njihova vlastita nesigurnost i prebacivanje loptice na tuđu situaciju kako bi pobjegli sami od sebe i svojih problema i negativnih misli i utješili se da je netko "lošiji" od njih barem po nečemu, onda im opraštam.
Jer doista vjerujem da je to glavni, a često i jedini razlog. Lakše je puhnuti malo po tuđoj prašini nego uhvatiti se metle i raščistiti gomilu koja se nakupila kod njih.
