Teta Anica je bila i prateta glazbenika Maura Staraja koji joj je odlučio odati počast izradom kipa od drva koje je raslo ispred njezine kuće.
Priču o teti Anici i nastanku kipa, protkanu najljepšim emocijama, Mauro je objavio i na svom Facebooku.
Kako se prisjetio u objavi, cijeloga života, iz Leprinca prema Opatiji, teta Anica je nosila mlijeko. Nikada se nije vraćala praznih ruku — u košari bi uvijek ponijela ono što je domaćinstvu bilo potrebno, pa natrag uzbrdo. Nije se nikada udavala, rijetko bi se na ikoga požalila.
Mauro dalje piše da se sjeća i nje i svoje pokojne none, dviju starica čija su kućna vrata uvijek stajala širom otvorena za svakoga, osobito nedjeljom nakon mise.
Teta Anica sjedila bi na klupici ili starom sanduku i pripremala hranu za blago dok je nona mljela kavu u drvenom mlinu.
Njih dvije, prisjetio se Mauro, umrle su jedna za drugom u samo nekoliko mjeseci. Nakon toga kuća od Katinićeveh/ Pingaroveh, koja je uvijek bila puna ljudi, ostala je prazna i tako zadnjih 30 godina.
Danas, trideset godina nakon što je sve utihnulo, jedna skulptura od starog cedra vratila je tihu junakinju svome domu.
Nastala iz ljubavi, sjećanja i poštovanja, teta Anica ponovno stoji pored kuće — kao simbol prošlih vremena, života bez žurbe, i ljudi koji su znali što znači biti doma.
Ispred kuće je, naime, rastao više od stotinu godina stari cedar koji se s vremenom nagnuo pa su ga morali posjeći.
Ali Mauro, piše, nije imao srca tek tako ga baciti u vatru.
Želio je da ostane s njima barem u nekom obliku. I ostao je s njima, na najljepši mogući način.
Umjetnik Josip Tomaić iz drveta je isklasao tetu Anicu.
Teta, vrnul sam te doma, napisao je Mauro Anici i i dodao kako su vrata njihove kuće ponovno otvorena za sve dobre ljude.
Priča o teti Anici, rekao nam je Mauro, nadovezuje se na kompletnu priču o kući, odnosno kaštelu starom 500 godina, kojeg je ove godine također potpuno preuredio.
Kaštel se zove Castello di papa, a u malom amfiteatru iza kuće, uz tetu Anicu su uklesani i stihovi pjesnika rođenog u toj kući.
