Lilijana Radobuljac, profesorica hrvatskoga jezika u Tehničkoj školi Nikole Tesle u Vukovaru na svom Facebook profilu podijelila je emotivnu priču, priču o njezinoj Aurori, djevojčici s Downovim sindromom

Građanski odgoj na moj način, davne 2004. Ti moji učenici su danas divni, mladi ljudi. Kolege. Prijatelji. Za ovu sam priču osvojila i neku nagradu, ali meni je - kao i uvijek - najvažnija poruka. Ili jesi ili nisi, piše Lilijana Radobuljac na svom Facebook profilu te nastavlja:

PREOBRAŽAJ
- Retardirane ljude, možda? - upitao je iz posljednje klupe. Smijeh se prolomio i prelio učionicom.

Nož u trbuhu zavrtio je svom snagom i zaprijetio je rasporiti mi utrobu.
Okrenula sam suzne oči prema ploči i naslovu, svježe ispisanom.
Preobražaj, Franz KAFKA.

Nisu me zaboljele riječi. Zabolio me smijeh.
Smijeh moga razreda. Mojih dječaka.

Bojala sam se da ćete susresti moju Auroru u autobusu, uprijeti prstom u nju i još dugo poslije, uz nadmoćan smijeh, pričati kako ste vidjeli NEKU.

A sat je počeo uobičajeno dobro. Nasmijala sam se njihovom ispričavanju sati, novim dogodovštinama, pet minuta sam odvojila za ekskurziju koja nas očekuje i primila još jedan buketić cvijeća…kupovali su ih bez razloga i povoda. Često je to bilo vrtno, poljsko cvijeće, ubrano usput. Uživali su u mom iznenađenju.

Motivacija za Preobražaj?
Smislila sam je u autobusu, na putu u školu. Bili su već punoljetni, zaslužili su da im predstavim moju priču, moju Ninu…radovala sam se još jednom zbližavanju, još jednoj maknutoj prepreci…

Nisam očekivala da će u preobraženom Gregoru Samsi, uz smijeh, prepoznati Auroru…ne tako grubo.

Okrenula sam se prema njima. Suze su mi pekle obraze.
Pokupila sam stvari i u grobnoj tišini izašla iz razreda. Prvi put u životu prije zvona.
Tišina me pratila do zbornice.
Sjedila sam sama.

Položila sam ruke na njihov dnevnik i razmišljala gdje sam pogriješila?
Vrijeme više nije bilo važno. Tiho kucanje na vratima natjeralo me da ponovo obrišem obraze.

Čupava glava predsjednika razreda nije se slagala s njegovim uplašenim očima. Stajao je pokraj mene.

- Molim Vas, vratite se u razred - promrmljao je tiho.
- Ne mogu, sada ne - odgovorila sam još tiše.
- Bojan nam je rekao, nismo znali, oprostite - mucao je i dalje…ili ja više nisam čula što govori.
- Doći ću sutra, na sat…sada ne mogu - glas mi je postajao odlučniji. A možda sam ga samo htjela povrijediti?

Ušla sam u autobus pognute glave.
A onda, negdje na pola puta, prkosno izvila bradu. Hej, ja sam profesorica, dobra profesorica, kažu svi…Imam problem? Ooooooo, zamisli! Toliko toga, toliko toga preko leđa, glave…i?

Dočekala sam Auroru raširenih ruku, kao i svaki dan. Njen veliki osmijeh i sretne okice davale su mi do znanja kako sam na tragu dobrih odgovora.
Ušla sam u razred uobičajeno brzo. Parkirala sam stvari nešto duže nego obično, upisivala sat, prebrojala pognute glave. 36.

Aurori su prijatelji do šestog razreda vezali vezice na cipelama. A ja sam se skoro napila od sreće kada ih je naučila vezati sama.U međuvremenu, bila sam vaša.

Ono što je prijetilo srušiti učionicu bila je teška tišina.
Stala sam kraj stola, razmotala pismo i počela čitati.

Nekada ste se smijali mojim pričama. I ja vašim.
Upoznajući vaše pokrete, misli i sposobnosti, u vama sam dobila ono što nisam imala kod kuće - ZDRAVO DIJETE.

Obožavala sam vaš smisao za humor, smijeh, pametne i duhovite dosjetke. Zajedno smo potukli cijelu školu. Uspjesima.

Cijelo to vrijeme ja sam, daleko od vas, imala svoj križ. Imala sam ga i prije vas, daleko od toga. Dok ste vi roditelje radovali odličnim ocjenama, ja sam skakala od veselja kada je Nina naučila pisati i čitati, kada je znala raspored i kada ostala djeca nisu bila gruba prema njoj.

A nisu bili grubi. Prva učiteljica ih je naučila kako treba poštovati razlike, biti sretan kada pomogneš, nađeš se pri ruci…

Nini su prijatelji do šestog razreda vezali vezice na cipelama. A ja sam se skoro napila od sreće kada ih je naučila vezati sama.
U međuvremenu, bila sam vaša.

Htjela sam vam reći. Puno puta. Nisam jer ste znali biti, ponekad, grubi jedni prema drugima.

Prošli sat, na primjeru kukca, bespomoćnog, koji treba samo ljubav i pažnju  htjela sam vidjeti kako moj četvrti razred reagira, razumije, voli…

A bojala sam se unaprijed…Bojala sam se da ćete susresti moju Auroru u autobusu, uprijeti prstom u nju i još dugo poslije, uz nadmoćan smijeh, pričati kako ste vidjeli NEKU.

Gledala sam u vas, a strepila je li ušla u pravi autobus, razumije li je vozač, hoće li izaći pred školom…

I dok ONA, ujutro, putuje u školu, u mali krojački salon, u kojem sjede samo njih tri, i uvlači nespretnim prstima konac u iglu, vi se bavite visokom matematikom, surfate internetom, izlazite s djevojkama…

I sve donedavno vaši i Aurorini uspjesi bili su mi jednaki.
Jednako su me obasjavali.

Vi ćete mi odgovoriti trebam li na našim satima, mislima, čučati u polumraku njene radionice ili ćete vi, moji dečki, biti vitezovi onih koji nisu poput vas, a trebaju samo dodir ruke na ramenu…

…nisam završila pismo, prekinuo me predsjednik razreda. Stao je pokraj mene, stavio mi ruku na rame i gledao pravo u oči.
- Ja već jesam vitez. Samo to nisam znao.
Prilazili su jedan po jedan, pokunjene glave.


Nikada poslije toga nije mi bilo teško progovoriti.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju