Hrvatski tjedan borbe protiv raka počeo je 4. veljače, na "Svjetski dan borbe protiv raka", i traje sve do 11. veljače "Svjetskog dana bolesnika".
Rak je bolest od koje u Hrvatskoj godišnje oboli oko 23.000 ljudi, a lani objavljeno istraživanje pokazalo je da je Hrvatska po preživljenju kod većine sijela raka u donjoj polovici ljestvice europskih zemalja.
"Svjetska liga protiv raka", čija je dugogodišnja članica i "Hrvatska liga protiv raka", dugi niz godina šalje jedinstvenu poruku o važnosti ranog otkrivanja raka i odaziva na nacionalne preventivne programe kako bi se većina karcinoma dijagnosticirala u ranom stadiju, kada je u visokom postotku izlječiva.
Koliko su važni pregledi, ali i podrška znaju i žene koje svoje priče dijele na stranici "Nismo same" koju je pokrenula Ivana Kalogjera s ciljem pružanja podrške ženama koje su pobijedile malignu bolest ili se liječe od nje.
Povodom "Tjedna borbe protiv raka", već smo podijelili hrabru priču Gordane Juričić koja je živa i sretna 28 godina nakon teške dijagnoze.
Sada prenosimo i priču Sanje jakšić koju je na stranici "Nismo same" podijelila u kolovozu prošle godine.
SANJINA PRIČA: "TOLIKO DUBOKIH ZNAČENJA I JAČINE U SAMOJ DIJAGNOZI"
"Ta bolest…", tako je govorila jedna moja cimerica u bolnici dok sam bila na samom početku suočavanja s dijagnozom. Jednostavno, ona nije mogla izgovoriti tu riječ. A iskreno, ne mogu ni ja. Toliko je dubokih značenja i jačine u samoj dijagnozi.
Meni je 29 godina, samohrana sam majka šestogodišnjeg dječaka i devetogodišnje djevojčice. Uvijek sam živjela "300 na sat", i svi bi mi govorili: "Ne možeš sve sama, Sanja, razboljet ćeš se". No, nije me bila briga, znala sam da će me, ako se i na sekundu zaustavim, slomiti sve ono što skupljam i skrivam godinama u sebi.
Tijekom pregleda dogodilo se ono najgore – ugledala sam zabrinuto lice doktora koji je pronašao "nešto".
O papa-testu sam na sve strane čitala koliko je važan, koliko je bitno baš taj pregled redovito obavljati radi ranog otkrivanja bolesti… A kako sam potiho, u sebi, strahovala od te bolesti, obavljala sam taj pregled točno prema preporukama ginekologa. No, početkom 2018. godine počeli su problemi s neredovitim ciklusom, učestala krvarenja. U početku sam ih ignorirala govoreći sama sebi: "Živiš turbo brzim životom, nikakvo čudo da se nešto poremetilo…". Ali iscrpljenost se pojačavala, krvarenja nisu prestajala ni nakon više od dva mjeseca, pa sam otišla ginekologu. Nakon obavljenog ultrazvuka, prepisao mi je hormonske tablete napominjući kako je papa-test koji sam radila u listopadu 2017. bio u redu, i ta bi terapija cikluse trebala dovesti u normalu.
Na žalost, to se nije dogodilo, a ja sam nakon par dana uzimanja tableta postala totalno luda od nervoze, napuhanosti, iscrpljenosti, glavobolja… Doslovce sam pucala po šavovima, a krvarenja i dalje nisu prestajala. Otišla sam ponovno ginekologu, koji je sada odlučio napraviti ginekološki pregled bez obzira na krvarenja.
Tijekom pregleda dogodilo se ono najgore – ugledala sam zabrinuto lice doktora koji je pronašao "nešto". Uslijedilo je premještanje na stol za ultrazvuk. Strepila sam da nešto ne valja, osjećala nervozu i strah… i da, ovaj put na ultrazvuku se vidjelo "to nešto"… veličine već pet (5) centimetara!
Nakon tri i pol mjeseca, liječenje je završeno. Izdržala sam.(...) Išla sam korak po korak, preživljavala dan po dan.
Kako to da se na ultrazvuku prije dva tjedna nije vidjelo ništa?
Doktor, i sam u nevjerici, još jednom gleda papa-test iz 10. mjeseca 2017. koji je bio uredan…
Ali "to nešto" je tu, pa me on i sestra umiruju i šalju na daljnje pretrage i boravak u bolnici nadajući se da nije ono najgore.
Ali, na žalost, bilo je. Rak vrata maternice, veličine pet centimetara.
Prema preporuci liječnika, odlazim u Zagreb, u Petrovu: "Tamo imaju dobar tim stručnjaka", govori mi doktor utješno. Ali mene ništa nije moglo utješiti… samo sam htjela da cijeli proces ubrzaju i da mi "to nešto" maknu što prije. Bojala sam se da taj gad" ne napreduje još više.
A upravo to se već dogodilo. Dolaskom u Petrovu, nakon dodatnih pretraga, doživjela sam još jedan šok. Prvo pitanje koje mi je uputila onkologinja glasilo je: "Koliko ste upućeni u sve ovo? Koliko zapravo znate?"
Nisam znala ništa. Zapravo, bojala sam se znati.
Rak je zahvatio vrat maternice, proširio se u limfne čvorove. Stoga, kao što je rekla onkologinja: "Moramo ići agresivnijim terapijama. Radit ćemo prema novom procesu liječenja – kemoterapije jedanput tjedno, 25 vanjskih zračenja i dva unutarnja. Znate li da će vam otpasti kosa? Vi ste mladi, možete podnijeti jačinu ovih terapija."
Samo sam se rasplakala. Slomilo me. Ali brzo sam se umirila: "Ti, Sanja, ne plačeš, ti to možeš!"
Sada se nadam dobrim nalazima u budućnosti. Nadam se da će me pustiti da živim bez terapija. Da me one neće više oduzimati djeci.
Nakon tri i pol mjeseca, liječenje je završeno. Izdržala sam. Bilo je previše bolova, mučnina, glavobolja, iscrpljenosti... odvojenosti od djece, od obitelji, prijatelja… ali, išla sam korak po korak, preživljavala dan po dan.
Sada se nadam dobrim nalazima u budućnosti. Nadam se da će me pustiti da živim bez terapija. Da me one neće više oduzimati djeci. Da barem još malo porastu…
I druge priče žena koje su bile suočene s dijagnozom, vijesti i savjeta možete pročitati na stranici Nismo same.
Pročitajte i intervju s Ivanom Kalogjerom: "Rak je bolest duše, a 99,9 posto oboljelih žena imalo je neki okidač".
