I to se dogodilo sasvim slučajno jer je, kako kaže, naprosto imala u sebi tu priču. Sanja je danas voditeljica marketinga jednog knjižarskog lanaca, a upravo ju je ta nova uloga potaknula na to da spomenutu priču izbaci iz sebe.
Počela sam je pisati na ljeto 2017. godine, baš uoči odlaska na novo radno mjesto. Čitala sam jedan poznati ljubavni roman i onda se sjetila priče koju sam započela još u srednjoj školi. Srećom, imala sam je spremljenu, pročitala sam tih 17 napisanih stranica i zaključila da to i nije tako loše, iskrena je Sanja.
"Da nisam vjerovala da je to što imam dobro, ne bih se upustila u cijeli mukotrpan proces. Prve reakcije pune su pohvala, no sada čekam prvu negativnu. Spremna sam", kaže Sanja.
Tog je ljeta na moru napisala dvije trećine svog prvijenca. Pisala je u svako doba dana, a onda je došlo vrijeme za povratak u Zagreb. Novi posao nije joj ostavljao mnogo slobodnog vremena za pisanje te je, kako kaže, napravila tipičnu pogrešku čekajući inspiraciju. Ipak, s vremenom se uspjela natjerati da dnevno napiše barem jednu stranicu teksta.
Što se dogodilo s hrvatskom chick-lit scenom?
Međutim, kada je već bilo jasno da će ljubav biti okosnica čitavog romana te da će biti riječ o tzv. chick-litu, iznenadila se shvativši da uopće nema takvih hrvatskih autora, barem ne u posljednjem desetljeću.
Osamdesetih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj je bilo u punom zamahu tzv. žensko pismo. Autorice poput Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić, Irene Vrkljan i drugih progovorile su o feminističkim pitanjima poput položaja obrazovanih žena u još uvijek patrijarhalnoj sredini, odnosu prema zasnivanju obitelji i slično. Književni kritičari vole reći da je to bilo zlatno doba hrvatskog „ženskog pisma“.
I upravo je ono omogućilo drugim autoricama, čije se pisanje ne mora nužno okarakterizirati kao „žensko pismo“ jer ne sadrži uvijek ranije spomenute feminističke nazore, da postanu vidljive. To su danas redom velika imena poput Julijane Matanović i Milane Vuković Runjić. Kada je pak riječ o također velikima Vedrani Rudan ili Rujani Jeger, kod njih su već jasnije naznake „ženskog pisma“.
I ljubavni roman može pokazati svu zrelost autoričina pisanja: njezine odmjerene opise, dovitljive dijaloge i shvaćanje da žene u romanima danas traže nešto drugačije.
Međutim, s pojavom Candice Bushnell, „mame“ Carrie Bradshaw i pojavom termina chick-lit u američkoj književnosti, na scenu su došle neke nove autorice. Bilo je i razdoblja kada je svaki hrvatski „celebrity“ mislio da može napisati knjigu (mislio!), te je to vrlo vjerojatno i utjecalo na percepciju kakvu danas većina ima o tom žanru.
Ljubavni roman zaslužuje priliku, ne osudu
Tih je predrasuda svjesna i Sanja.
Da, u meni postoji svojevrstan strah da će ljudi, naročito oni s kojima radim, a radim u knjiškoj branši, misliti da sam površna ili nedorasla ovom poslu jer pišem ovaj žanr, iskrena je.
No odlučila je hrabro iskoračiti iz tih stereotipa i pokazala da hrvatski „ženski“ ljubavni roman može parirati svjetskim trendovima, ali i pokazati svu zrelost autorice u osmišljavanju priče i u samom načinu pisanja.
Zavirite li samo i u prvo poglavlje njezine knjige, očito je da je riječ o promišljenom tekstu, jasnim rečenicama, odmjerenim opisima i nadasve uspjelim dijalozima, s čime se slažu i prvi čitatelji. Tu nema onih tipičnih ljubavnih klišeja, čekanja princa na bijelom konju i maštanja o tome da će muškarac riješiti sve ženske probleme.
Ne. Upravo suprotno. Sanjina junakinja Nora lice je brojnih žena: ponekad joj izleti nešto neprimjereno, ponekad je nesigurna u svoj izgled, ponekad sanjari dok istodobno jednom nogom stoji čvrsto na zemlji. No sa svojih 28 godina svjesna je toga da mora promijeniti način na koji živi i napokon pronaći svoju sreću – prvo u samoj sebi, a pronađe li putem ljubav i to još javnosti poznatu osobu, to će biti zgodan dodatak njezinu unutrašnjem zadovoljstvu.
U konačnici, ljubavni romani danas više nisu samo ono čega se sjećamo iz vremena Carrie Bradshaw. Iako i dalje nesumnjivo ima na tržištu jeftinih „ljubića“ za koje se nerijetko pitamo kako su uopće našli put do izdavača, Sanjin je miljama daleko od toga. Tome u prilog govori i njezino zrelo razmišljanje.
Ljudi ljubavne romane mahom doživljavaju kao nepismene tekstove začinjene erotikom u kojima mogu uživati samo domaćice. Možda je to u nekom trenu i bilo točno, no mnoge poznate autorice ovog žanra, poput Colleen Hoover ili Jojo Moyes, dokazuju ne samo da ljubavni roman danas nije ono što je bio prije deset i više godina nego da, u konkretno njihovu slučaju, ima i edukativnu ulogu.
Roman Colleen Hoover govori o obiteljskom nasilju, dok Jojo Moyes dosta realno prikazuje odnos kvadriplegičara i njegove njegovateljice, napominje.
Slučajno upoznala prvog kupca svoje knjige
No put od pisanja prvih rečenica knjige pa do odlaska u tisak i smještanja na police knjižara nije bio nimalo jednostavan. Štoviše, kao što to znaju brojni autori, uređivanje knjige najstresniji je dio tog posla.
Kada misliš da ti je roman gotov, zapravo si miljama daleko od kraja. Miljama. Tu je toliko preslagivanja, uređivanja i konzultiranja da ti jednostavno počne biti zlo od vlastitog romana. Dva mjeseca nisam ga ni pogledala. Sve mi je bilo glupo, nisam imala motivacije za dalje, nisam mogla po stoti put čitati iste rečenice koje me živciraju, a ne znam kako ih popraviti.
I tu postoje dva lijeka. Prvo, nađeš smislene osobe koje će pročitati napisano i koje će ti moći dati dobre savjete o tome zašto bi nešto trebala promijeniti (a onda lako smisliš kako), a drugo, u nekom trenu moraš naučiti pustiti, kaže nam ova kreativka.
Ipak, trenutak koji je doživjela prije nekoliko dana vrijedio je svih muka, svih promišljanja o ovom žanru i straha od toga što će reći kritičari. Naime, Sanja je imala priliku upoznati se s prvim kupcem svog prvijenca.
Slučajno sam se poslom zatekla u knjižari i vidjela da se gospođa premišlja između romana Jojo Moyes, Jane Austen i mene. Pregrizla sam sram i strah te sam joj se predstavila, ponudila da joj otvorim knjigu koja je još bila u omotu i zbrisala nakon toga jer joj, naravno, nisam mogla baš ništa reći protiv Jane Austen ili Jojo Moyes. Nakon dvadesetak minuta kolege s pulta pozvali su me da gospođi dođem potpisati knjigu i tad sam prvi put shvatila: 'Ajme, ja sam napisala knjigu. I upravo ću je potpisati svom prvom kupcu.' Neopisiv osjećaj, sa smiješkom nam govori Sanja.
"Ne shvaćam zašto je toliko neprihvatljivo ili nezamislivo da mlada žena može voljeti djela Camusa, Sartrea, Dostojevskog ili bilo koji klasik svjetske književnosti te istovremeno uživati u ljubavnom romanu na plaži", iskrena je.
Iako joj tek slijede promocije i sve ono čime će ubrati plodove svog rada, već razmišlja i o drugoj knjizi, potpuno različitoj od prvijenca.
Zasad postoji samo u mojoj glavi te na jednoj i pol stranici u Wordu. Priča je vrlo složena te je čak i moja urednica skeptična oko toga hoću li je uspjeti napisati u formi u kojoj želim. Toplo mi savjetuje da malo pojednostavim stvar, a ja se ne dam.
Naglasak je na ljubavnoj priči, ali temelj svega su obiteljski odnosi te jedna tragedija koja je nepovratno utjecala na tu obitelj i glavnu junakinju. Bit će to puno ozbiljnija i odraslija priča od ovog romana pa jedva čekam da skupim dovoljno vremena i energije da je počnem pisati punom parom, zaključuje Sanja Srdić Jungić.
Do tada uživajte u njezinu prvijencu i uvjerite se u to koliko chick-lit može biti drukčije i uspješno djelo.
