Simone Veil jedna je od onih žena koje su mijenjale povijest i svijet u kojem su živjele ne bi li on bio humanije i pravednije mjesto za sve. Rođena je 1927. godine u Nici, ali broj koji ju je pratio od 16. godine života do smrti bio je 78651.
Sa 16 godina odvedena u koncentracijski logor
Rođena u židovskoj obitelji, vrlo je brzo spoznala što to znači biti drukčiji. Kada je imala šesnaest godina, iznenada je prekinuto njezino školovanje i dotadašnje gotovo idilično djetinjstvo.
Gestapo je nju i cijelu njezinu obitelj odveo u koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau. Roditelji i brat nisu dočekali kraj Drugog svjetskog rata, a Simoneina sestra umrla je u automobilskoj nesreći svega nekoliko godina kasnije.
Simone Veil tek je četvrta žena u francuskoj povijesti koja je posljednje počivalište našla u grandioznom Panthéonu
No teška drama samo ju je još više učvrstila u njezinoj namjeri da dovrši svoje školovanje i bori se za prava onih slabijih. Nakon što je diplomirala pravo, krenula je u borbu za bolje uvjete zatvorenica u francuskim zatvorima i za prava žena.
Prijetnje smrću tijekom borbe za pobačaj
Kada je postala ministrica zdravlja francuske vlade, dala je sve od sebe kako bi u Francuskoj svakoj ženi dala pravo na kontracepciju, što je dotad bilo zabranjeno, a jednako se strastveno borila i za prava žena na pobačaj.
Upravo je ona zaslužna za to što je 1975. Francuska postala, nakon Islanda i Švedske, jedna od prvih europskih zemalja u kojoj je legaliziran pobačaj.
Minuta šutnje za Simone Veil za vrijeme ceremonije polaganja lijesa u Panthéon snimljena je na prostoru nekadašnjeg koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau.
Time je spasila zdravlje nebrojenim ženama jer se dotad pobačaj obavljao nelegalno u nimalo povoljnim uvjetima, ali i dovela u opasnost čitavu svoju obitelj. Naime, dok je zakon još bio u postupku razmatranja, primala je nebrojene prijetnje smrću, ali je znala da se prilika za takav zakon neće tako skoro ponoviti i nikada nije ni pomislila na odustajanje. Taj je zakon danas u francuskom zakonodavstvu poznat kao Zakon Veil.
Prva predsjednica Europskog parlamenta
Još jedna njezina velika strast bilo je ujedinjenje Europe. Kao preživjela žrtva holokausta, jvrlo ko je dobro znala što razdor među ljudima može prouzročiti. Zato se priključila Europskom parlamentu i ujedno bila njegova prva predsjednica.
Za svoj rad u parlamentu primila je i prestižnu Nagradu Charlemagne, koja se dodjeljuje zaslužnim pojedincima za rad na ujedinjenju Europe.
Kada se nakon četrnaest godina vratila kao ministrica u francusku vladu, nastavila je raditi sa ženama, osobama pozitivnim na HIV i invalidima sve do svojeg umirovljenja.
No ostala je aktivna i nakon odlaska u mirovinu, a sva njezina postignuća ovjenčana su brojnim nagradama. Jedno od najvećih priznanja dano joj je kada je kao šesta žena u povijesti postala članicom tzv. Francuske akademije (Académie française), tijela koje u svakom trenutku broji četrdeset članova, a svi oni u povijest ulaze kao besmrtnici (les immortels).
Četvrta žena u povijesti pokopana u Panthéonu
Jednako veliko priznanje dano joj je upravo i prenošenjem njezina tijela u pariški Panthéon, mjesto na kojem su pokopani ljudi poput Victora Hugoa, Emilea Zole, Voltairea i brojnih drugih, redom muškaraca.
Rođena u židovskoj obitelji, vrlo je brzo spoznala što to znači biti drugačiji. Kada je imala šesnaest godina, naprasno je prekinuto njezino školovanje i dotadašnje gotovo idilično djetinjstvo. Gestapo je nju i cijelu njezinu obitelj odveo u koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau
Veil je nakon Marie Currie, kemičarke i dobitnice Nobelove nagrade, te Germaine Tilion i Genevieve de Gaulle-Anthonioz, žena koje su se borile u tzv. Francuskom otporu tijekom Drugog svjetskog rata, tek četvrta žena u čitavoj francuskoj povijesti koja je posljednje počivalište našla na tom mjestu.
Štoviše, čak i natpis iznad ulaza u ovu veličanstvenu građevinu kaže: "Narod zahvaljuje svojim velikim muškarcima" (Aux grands hommes la patrie recconaissante). Upravo su zato Francuzi posljednjih godinu dana potpisivali peticiju čiji je cilj bio prenijeti Veilino tijelo na to grandiozno mjesto.
Čini se da se tamo glas žena čuje kada su u pitanju peticije, poput one koja je prije nekoliko tjedana tražila imenovanje stanice pariškog metroa prema ženi.
No zahvaljujući tome i aktualnom francuskom predsjedniku Macronu, koji se već nekoliko puta izjasnio kao feminist, Francuska bi mogla nastaviti putem koji je Simone Veil započela, u svakom trenutku noseći broj 78651 tetoviran na ruci tijekom holokausta kao podsjetnik na to da je tu kako bi se borila za bolje čovječanstvo.
