Vlasta Paulić jedna je od onih ljudi koji su posljednjih tjedana pružali bezrezervnu pomoć i podršku izbjeglicama. Svojeg volonterskog iskustvo opisala je u postu objavljenom na Facebooku koji u potpunosti sažima filozofiju humanosti i pomaganja.

U nastavku pročitajte izdvojene dijelove statusa, a na kraju teksta možete ga pronaći u cijelosti.

Lako je pokloniti viškove. Ovi ljudi poklanjaju ono što im je najvrjednije. Ne poluraspadnute cipele i šatore s poderanom ceradom.

'U nekom drugom svemiru sam se sad trebala pakirat za Tajland. Smiješno mi je sad to. Ko da nije moj život. Razmišljam o tom septembru, rujnu, kako hoćete. Sad tu u suhom stanu u Zagrebu. Nije doduše baš toplo jer nam još nisu upalili grijanje, naša nova cimerica iz Škotske, gospođa u kasnim pedesetima, hoda okolo bosonoga i veli da je njoj ovo ljeto i smije mi se šta hodam u dvije veste i šlafroku zamotana u deku ko neka baba. Otišla žena jučer u HNK u natikačama i lajbeku. Bez je**mti. Koja carica. Mi je gledamo i smrzavamo se. Fala isusu pa ne živim u Škotskoj, pa umrla bi.

Gledam te slike i na svakoj slici se smijeeem, smijem se ljudi moji ko da nikad veće sreće nisam doživila od tog slavonskog blata i kiše i ove neopisive tragedije kojoj svjedočimo. Malo shizofreno, mislim si, i nije mi baš jasno, ali eto. Ne mora ni meni baš sve bit jasno u životu.

Pa onda: nepoznati dečko koji me zvao kad je stigo u Breganu autom s pesom na prednjem sjedalu i donio cijelu svoju opremu za kampiranje nakon našeg očajnog apela da su izbjeglice, uključujući i djecu, spavale pod ceradama i u lokvama cijelu noć. Došo i ostavio. I otišo. Svaki dan ga se sjetim s najčišćom ljubavlju ikad. Onda moj prijatelj koji je došo u subotu večer prije tog s curom i donio svoju vreću i karimat.

Kasnije mi šalje poruku: ja sam isto prešo Savu ko izbjeglica. Nisam mogo ostat, nisam ovo mogo gledat, previše bolnih uspomena. Al je došo, ljudi moji. Došo i pomogo. E on je meni isto car, samo da znate. Netko je spavo na suhom zbog vas, ljudi. Hvala vam na tom. Ljudi koji su nepoznate ljude stavili ispred svojih hobija, svojeg komfora, svojih vreća, šatora, vesti, tenisica koje su vjerojatno pažljivo birali po netu i tražili tjednima. Od svojih plaća. Za svoje male užitke kojih u ovoj Hrvatskoj baš nema puno kad svi nekako jedva spajamo kraj s krajem. Došli i ostavili.

Hvala vam na tom. Ljudi koji su nepoznate ljude stavili ispred svojih hobija, svojeg komfora, svojih vreća, šatora, vesti, tenisica koje su vjerojatno pažljivo birali po netu i tražili tjednima. Od svojih plaća. Za svoje male užitke kojih u ovoj Hrvatskoj baš nema puno kad svi nekako jedva spajamo kraj s krajem...

Kako da ne volim sve one koji su sjeli u aute, platili sami benzine i autoceste, navukli buce i zapeli u Bapskoj, nasred ceste, ostali radit bez plaća, ostali spašavat donacije od vlage i kiše kako god znaju i umiju...

Kako da ne volim sve one koji su sjeli u aute, platili sami benzine i autoceste, navukli buce i zapeli u Bapskoj, nasred ceste, ostali radit bez plaća, ostali spašavat donacije od vlage i kiše kako god znaju i umiju kad već nemamo ta nesretna velika skladišta jer svijet funkcionira tako da svašta možeš dobit ako imaš žig i birokratsku mašineriju, a tako malo ako imaš samo srce? Al ne daju se. Briga ih za tamo neke mašinerije. Tamo mažu marmeladu na kruh i zafrkavaju se dok nas napadaju ose da bi dali ljudima doručak i plastičnu čašu s mlijekom...

Nisam patetična (ma vjerojatno jesam, al šta ću vam ja). Nego ponosna. Baš sam ponosna. Na tu Hrvatsku koju sam ovaj mjesec upoznala. A ne znam kad sam zadnji put bila ponosna na Hrvatsku. Pa na tu našu policiju. Bože dragi, koji su ti ljudi zakon. Morate znat da su zakon. Stvarno jesu. Nikad ih više neću gledat istim očima, nikad.

Na lokalce iz Bapske koji vuku volontere doma otuširat se i odspavat nakon tjedan dana na terenu. Na dečke iz civilne zaštite iz Iloka svaki put kad nam uzmu kutiju iz ruku i vele "nemoj ti, ja ću, ionako samo tu sjedim". Na onu curu policajku koja se uključila u lanac kad smo prebacivali stotine litara vode na drugu stranu kampa. To su te ljudske priče: kad ti nije poso, a svejedno napraviš. A oko tebe nekakve važne face kojima je poso, a ne naprave.

Znate ko mi je još carica? Ova jedna žena za koju sam jučer čula da je uzela nešto dana od godišnjeg da dođe u Bapsku preko tjedna jer je čula da tad fali ljudi. Svoje dane slobodne od proždirućeg kapitalizma, svoje prekovremene sate pretvorene u slobodni dan.

Jel vidite vi što sve ljudi poklanjaju, jel shvaćate? Lako je pokloniti viškove. Ovi ljudi poklanjaju ono što im je najvrjednije. Ne poluraspadnute cipele i šatore s poderanom ceradom. To vam je Isus, katolici. To vam je crkva, kršćani. Te Bapske, ti ljudi. Ti stranci 'špijuni' koji ne smiju ljudima dijelit vrući čaj. Bar je mene tako baka učila...'

 

I evo nas ljudi u oktobru, ma šta evo nas, već smo jedan tjedan dobrano odradili. Ne čitam već tjednima novine, nemam...

Posted by Vlasta Paulić on Wednesday, October 7, 2015

Svi vi koji želite pomoći izbjeglicama, donacijama ili osobnim angažmanom, sve potrebne informacije možete pronaći na FB stranici inicijative Are You Syrious?

 

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju