To su trenutci kad odjednom postanu “nemoguća”, kad se rasplaču zbog krive boje tanjura, odbiju obući jaknu iako je vani hladno, udare brata bez jasnog povoda ili se zatvore u sebe, zureći u ekran bez ikakvog interesa za svijet oko sebe.
Tada se ne događaju drame. Događaju se nevidljive emocije – one koje dijete ne zna prepoznati, regulirati ni izgovoriti.
Roditelji često u tim situacijama osjećaju frustraciju, krivnju ili umor. Ponekad pomisle da nešto rade pogrešno, da je dijete razmaženo ili da namjerno provocira. No psiholozi već godinama upozoravaju na ključnu činjenicu: ponašanje djeteta uvijek je komunikacija, i to najiskrenija moguća. Kada dijete nema riječi, govori tijelom. Kada nema svijest o emociji, govori ponašanjem.
Što se zapravo događa u djetetovoj glavi?
Djeca, posebno mlađa od 10 godina, još uvijek nemaju razvijen prefrontalni korteks, odnosno dio mozga zadužen za logiku, samokontrolu i regulaciju emocija. To znači da osjećaje doživljavaju intenzivnije nego odrasli, ne znaju ih objasniti, nemaju alate da se sami umire, a često uopće ni ne razumiju zašto je u njima kaos.
No umjesto da kažu: Mama, trebam pauzu. Tata, usamljen/a sam. Dajte mi zagrljaj, dijete će vikati, plakati, svađati se, udarati, odbijati suradnju, zavući se u kut…
Ne ponaša se loše. nego je preplavljeno.
Kako prepoznati skrivene emocije?
Postoji nekoliko tipičnih maski koje djeca nose kada im je teško, ali to ne znaju izreći.
1. Maskirano umorom: Neću! i prkos
Ako dijete iznenada počne odbijati rutine koje inače obavlja bez problema kao što su pranje zubi, presvlačenje, odlazak u školu ili spavanje, vrlo je vjerojatno u pitanju umor. Umor kod djece ne izgleda uvijek kao pospanost; često izgleda kao hiperaktivnost, inat ili pretjerana emocionalnost.
2. Maskirano nervozom: plač zbog sitnice
Kad dijete plače jer mu je pala žlica na pod ili zato što su mu keksi krivo okrenuti, to nije znak razmaženosti. To je signal da je emocionalni kapacitet potrošen. Ta sitnica samo je okidač.
3. Maskirano usamljenošću: povlačenje ili agresija
Usamljenost se kod djece manifestira na dva načina: ili se povuku u sebe gledajući u neki ekran ili igračku ili se pak ponašaju potpuno suprotno pa traže pažnju udaranjem i provociranjem.
Djeci je pažnja jednako važna kao hrana i voda. Ako je ne dobiju na vrijeme, potražit će je na bilo koji način.
4. Maskirano preopterećenošću: Ne mogu više! kroz tijelo
Previše aktivnosti, previše buke, predug dan u školi ili vrtiću može dovesti do glavobolje, bolova u trbuhu, snižene tolerancije na frustraciju.
Dijete nije “problematično”. Ono je u problemu, a vi ste osoba koja ga iz tog problema može izvesti. Ne savršeno, ne uvijek mirno, ali dovoljno dobro.
Tijelo govori prije nego što dijete može izreći.
Kako reagirati kad se emocije pojave na krivom mjestu?
Roditelji često pokušavaju popraviti ponašanje riječima: Smiri se, Nije to ništa, Prestani plakati, Zašto tako reagiraš? No djetetov mozak u tom trenutku naprosto nije u stanju logički reagirati, posebno ako se radi o djetetu mlađem od deset godina.
Što pomaže?
1. Prvo se povežite, tek onda objašnjavajte
Pokušajte smiriti dijete ovim rečenicama.
Vidim da ti je danas baš teško.
Ovo je bilo previše za tebe, zar ne?
Tu sam.
Kad se tijelo smiri, tek tada na red dolazi razgovor. Pokušavati razgovarati s djetetom nema nikakvog smisla dok se ono baca po podu i vrišti. Prvo se njegovo tijelo mora smiriti, a tek se onda s njim može razgovarati.
2. Ponudite ime za emociju
Djeca ne mogu izreći ono što ne znaju imenovati. Vaša rečenica postaje njihov unutarnji rječnik.
Zato im možete ponuditi ove rečenice, pa će tako ujedno i učiti o emocijama.
Čini mi se da si umoran.
Mislim da si se uzrujao jer ti je falilo vremena da se odmoriš.
Izgleda da si bio tužan te nitko nije pozvao da se igraš.
Dijete će vrlo često na to reagirati potvrdnom rečenicom.
3. Postavite granice bez kazne i srama
I emocije i granice mogu postojati zajedno. Zato možete koristiti ove rečenice.
Vidim da si ljut, ali ne možeš udarati brata. Možeš udariti ovu jastuk.
Znam da ne želiš otići, ali idemo. Mogu te nositi do auta ili možeš hodati.
Stabilan roditelj je sidro.
Mogu li se spriječiti buduće eksplozije?
Sva opisana ponašanja nemoguće je u potpunosti izbjeći jer djeca tek uče živjeti. No mnogo toga možemo barem ublažiti.
Redoviti obroci, spavanje i pauze čine čuda. Dijete koje je odmoreno ima veću emocionalnu otpornost.
Također, do eksplozija vrlo često dolazi tijekom odlaska iz parka, odlaska na nastavu ili prekida igre. Najava prijelaza smanjuje stres, rečenicama poput Još pet minuta igre, pa idemo.
Dobra ideja je i da djetetu nudite što više terapeutskih slikovnica uz čiju pomoć može učiti o emocijama. Dijete mnogo brže i jasnije uči kroz likove iz knjiga.
Zašto je vaša reakcija važnija od djetetove?
Dijete uči regulaciju tako da se regulira pored vas. Naučit će se umiriti tek kad dovoljno puta doživi Netko me razumije kad mi je najteže. Kad roditelj ostane miran, dijete uči da emocija nije opasna. Kad roditelj vidi iza ponašanja, dijete uči da je vrijedno u svim svojim stanjima.
Dakako, nemoguće je uvijek ostati smiren i pribran, posebno kada ste pod velikim stresom, no što su smirenije situacije češće, to će se i dijete, a u konačnici i vi, bolje osjećati.
