Ako svađom i nadvikivanjem rješavamo stvari, učimo dijete da je to način na koji se rješavaju problemi. Ako je dijete predmet svađe, poručujemo mu da je ono problem. Želimo li zaista od svoje djece napraviti ljude koji vječno imaju osjećaj krivnje i koji viču na druge?

Nitko ne kaže da je lako uvijek biti zen i ne svađati se. Neću vam lagati, suprug i ja znamo razmijeniti komunikacijsko oružje, a da prije toga nismo provjerili je li dijete u blizini. I sram me toga. To nije nešto što trebamo raditi. Učim sve više kako preći preko svog ega jer je moje dijete važnije od moje "pobjede".

Mi kao odrasli ljudi trebamo biti dovoljno zreli da se ne igramo podbadanja i da se ne svađamo kao mala djeca na igralištu. Ne treba nam biti bitno tko je pobijedio i "čija je lopta".

Bitno je da roditelji budu u skladnim odnosima, posebice ispred djece. Ne kažem da je to i lagan zadatak.

Pritom ne mislim da je jedan roditelj treba "gutati" dok drugi sipa vatru. Učenje djeteta da trpi i da se ne bori također nije opcija. Ako mama šuti dok tata viče, samo ćete naučiti dijete da je u redu da muškarac viče, pa će vjerojatno vaša kći naći takvog partnera u budućnosti – jer je navikla na to, misli da tako treba biti.

Stoga je presudno da se OBA RODITELJA skuliraju. Čak i kad je stvar odgoja djeteta.

Morate nastupati složno pred djetetom kako ga ne biste zbunjivali i kako bi ono odraslo u sigurno i samopouzdano biće.
Naravno da se odrasli ne slažu oko svega. Naši stavovi i ponašanje rezultat su našeg vlastitog odgoja, kulture i temperamenta.

I neslaganje pred djetetom može biti u redu sve dok dijete nije predmet tog neslaganja i dok su tonovi govora niski, a riječi se biraju.

Ne treba se praviti da je vječno sve u redu. Možemo se ne slagati oko xy stvari, ali bez optuživanja, uvreda, ismijavanja i visokih tonova. Time učimo dijete dijalogu, pričanju o problemima i pravilnom rješavanju sukoba.

Problem nastaje kad jedan roditelj iz svog vlastitog odgoja vuče naviku rješavanja stvari.

Ne treba se praviti da je vječno sve u redu. Možemo se ne slagati oko xy stvari, ali bez optuživanja, uvreda, ismijavanja i visokih tonova. Time učimo dijete dijalogu, pričanju o problemima i pravilnom rješavanju sukoba.

Ako su se kod vas doma stvari rješavale vikom i lupanjem vratima, vjerojatno ste i vi pokupili taj obrazac. Tko jači, taj tlači. Odnosno, taj je pobijedio.

Djeca uče najviše od svojih roditelja. Volite li svoju djecu, preći ćete preko svog ega i potrebe da odmah i sada korigirate svog partnera i "pobijedite".

Jedno istraživanje s Harvarda pokazalo je kako se rješavanje sukoba prenosi s roditelja na djecu.

Istraživači su promatrali 47 tinejdžera od 14 godina u njihovom domu, zapisujući obrasce roditelja u rješavanju sukoba. Nakon 17 godina ponovili su istraživanje na tad već odraslim ljudima želeći saznati kako ta djeca rješavaju vlastite sukobe. Rezultati su bili jasni.
Razine negativnosti ili pozitivnosti koje su njihovi roditelji iskazivali u sukobima ranije bili su u direktnoj korelaciji s razinama negativnosti i pozitivnosti kod njihove djece kasnije u životu prema svojim partnerima, napisali su u studiji istraživači.

Metode roditelja postaju metode djece

Kada je u fokusu roditeljskog sukoba samo dijete, ulog je malo veći. Djeca su emotivno vezana za svoje roditelje i ne žele biti "između njih". Dijete ne želi birati. Dijete ne bi nikad trebalo birati tko je u pravu niti se osjećati da je ono uzrokom svađe. Time ćete od djeteta stvoriti biće koje na ramenima nosi teret krivnje i straha. Djetetu se nameće odgovornost, što dugotrajno donosi osjećaj da je u njemu problem.

Roditelji u svađi Što je gore: ostati zajedno zbog djece ili se rastaviti?

Mama fotografira selfie Koliko pate mame? I one koje glume savršen život i one koje ga gledaju?

Takvo dijete povući će se u sebe jer će misliti da će tako spriječiti svađe roditelja, s obzirom na to da se svađaju oko njega. Ako se roditelji rastanu, moguće je da će čitav život sa sobom vući kovčeg krivnje.

Osim toga, dijete koje stalno svjedoči svađama roditelja vjerojatno će razviti neki oblik depresije, tjeskobe ili agresije. Tako, ako želite svom djetetu zlo, nastavite se svađati.

Kako ostati složan ispred djece?

Kad se dogodi usijanje, vrlo je teško, ako ne i nemoguće reći sebi "OK, neću sada reagirati, pričekat ću da dijete ode spavati". Čak i kad roditelji uspiju ne izgovarati riječi, dijete će osjetiti poglede, stisnute usne, teško disanje i sve ono što neverbalno komuniciramo kad smo u stanju borbe.

Nismo roboti. Imamo emocije i one znaju uzavreti. No odrasle smo osobe i trebamo se barem naučiti "svađati", odnosno argumentirano i smireno razgovarati o stvarima oko kojih se ne slažemo.

To znači:

  • nema povišenih tonova
  • nema pokazivanja prstima (to je neverbalna prijetnja)
  • nema prekidanja drugog dok govori
  • nema pasivne agresije na licu i govoru tijela (okretanje očima, skupljene usne, ruke na bokovima, teško disanje, pogledi u stranu…)
  • nema skrivenih pogleda prema djetetu
  • nema spominjanja djeteta
  • nikad ne uvlačite dijete u svađu

Ako se i posvađate, JAKO JE BITNO DA SE POMIRITE ISPRED DJETETA. Ispričajte se partneru, zagrlite dijete i jasno mu recite da ono apsolutno nije predmet neslaganja, da se mama i tata vole, ali pričaju o nekim stvarima kako ih riješiti.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju