Moji su se roditelj razveli kad sam bila u prvom osnovne. Znam da sam barem dvije godine prije tog događaja spavala s majkom u krevetu jer oni više nisu dijelili sobu. Nije me šokirao njegov odlazak, a ni pogodio. Stvari su kod kuće postale normalnije.
Da ne ulazim u previše detalja jer, iskreno, ne znam da li bih uopće ispričala istinitu priču obzirom na to da se naša sjećanja iskrivljuju s godinama. No ono što sam potiskivala izašlo je iz mene godinama nakon tog razvoda. Kad je prvi ozbiljan dečko postao verbalno nasilan prema meni.
Sjećam se da sam se povukla u sobu, tresla kao prut, a nakon toga osjećala da mi tijelo bridi od umora. Nisam uzvratila, a inače sam glasna osoba. U tom sam trenutku postala ona curica koja je bila tiha i povučena kad bi se otac derao na majku.
Odabrala sam tipa poput svog oca, prošlo mi je kroz glavu. Moji roditelji u tom trenutku više nisu bili živi. Preminuli su oboje, pateći od mnogobrojnih tumora. Bila sam sama.
Kad sam pokušala doznati više o odnosu svoje majke i oca, saznala sam da su pokušavali spasiti svoj brak s još jednim djetetom. Ja sam bila to dijete. Ja sam došla na svijetu da popravim odnos dvoje, navodno odraslih, osoba. Da oni ostanu zajedno, jer, postojao je već moj brat.
Mislim da nisu trebali ostati zajedno zbog djece, a pogotovo da nisu trebali roditi još jedno.
Mislim da bi mi bilo bolje da su se rastali puno ranije.
Ili sam u krivu?
Odsutnost jednog od roditelja jako utječe na dijete, znamo to. Čitali smo o tome. No koliko prisutnost jednog roditelja utječe na to dijete jednako negativno ili čak gore nego da roditelj ode iz primarne obiteljske postave?
Je li gore po dijete kad se roditelju rastanu ili kad ostanu zajedno zbog njega? Staviti dijete usred vašeg odnosa je teško sranje, pardon my French.
Ne možete li riješiti svoj odnos, ne pokušavajte popraviti stvari preko djeteta. Nije dijete asfalt da vam poploča put, više je flaster koji trenutno prikrije bolnu ranu.
Ostajanje u toksičnom odnosu jednako je grozno, ako ne i gore, po dijete.
Imam nekoliko prijatelja čiju su roditelji u braku 30-50 godina, a koji se baš i ne podnose. ostali zajedno zbog djece, ali i zbog sela. Prema vani odaju sliku stabilne obitelji, a iza zatvorenih vrata su stalna predbacivanja, svađe, neslaganja, vika…
Iako su im roditelji ostali zajedno, moji prijatelji su „nesretniji“ od mene čiji su se roditelji rastali. Stavila sam pridjev pod navodnike jer ne možeš točno izmjeriti nečiju nesreću, no oni su potonuli u depresije, tjeskobe ili su čak postali agresivni prema drugima unatoč tome što su im roditelji zajedno pola stoljeća. Nije ostanak zajedno formula za dobrobit djece.
Kvaliteta odnosa je bitna.
I zato nema pravog odgovora.
Nitko vam ne može reći što je bolje: ostati zajedno zbog djece ili se rastati.
Ogromna je to odluka, a ni znanstvenici se ne mogu složiti oko toga. Svaki je odnos vlastita mašina i nema jednog pravila za sve.
Kako je Karenjina rekla „sve sretne obitelji nalikuju jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“
Djeca se najbolje razvijaju u poznatoj sredini, u sigurnom okruženju gdje je svakidašnjost stabilna i gdje znaju što mogu očekivati.
Djeca koju razvod roditelja izbaci iz rutine i više ne idu u istu školu, ne druže se s istim prijateljima i kontinuirano balansiraju između roditelja gube tu stabilnost i sigurnu, poznatu zonu.
Iz toga razloga neki psiholozi kažu da postoji opravdan razlog da roditelji ostanu zajedno zbog djece, ukoliko je to moguće, i naravno, ako ne postoji fizičko nasilje i mogućnost povreda. Ipak postoji ono „ali“:
Ne stavljajte vlastiti ego ispred djeteta
Ostati zajedno dobra je odluka ako se oba partnera mogu dogovoriti da će zajednički i ujedinjeni nastupati pred djecom. Ostanak tamo gdje se svakodnevno vodi rat, gdje su prepirke i uvrede stil komuniciranja, gdje jedan partner ne poštuje drugog, a lupanje vratima postane nešto skroz uobičajeno, nije dobro rješenje.
Agresivno ponašanje prema partneru (čak i pasivno agresivno) i svađanje ispred djeteta može prerasti u buduću agresivnu reakciju vašeg djeteta u sličnoj situaciji. Nemojte ga učiti da je to prihvatljivo ponašanje.
Roditelji su glavni model svojoj djeci i njihov odnos je pokazni model prema kojem dijete razvija idealan odnos. Jer djetetu su njegovi roditelji idealni.
Ni razvod nije rješenje ako se prepucavate nakon njega, a dijete razvlačite kao žvakaću gumu tamo-amo, trpajući ga komentarima protiv onog drugog ili pokazujući prijezir prema bivšem partneru. Ako ste se već razveli, pokušajte, zaboga odrasli ste (!), biti normalni jedno prema drugom. Radi djeteta. Ne stavljajte sebe ispred djeteta!
To što vas je partner uvrijedio ne znači da dijete treba patiti zbog toga. Nikad ne govorite protiv djetetovog oca ili majke! Dijete ne bi trebalo to slušati i birati tko je u pravu. Nije vam dijete sudac.
Ono na čemu sam ja zahvalna svojim roditeljima, a posebno majci, jest da nikad nisam čula ružnu riječ protiv drugog. Danas znam da me majka mogla napuniti kao pušku jer je imala municije. Nikad nije rekla jednu ružnu stvar protiv mog oca.
Zamislite tu količinu snage. Zamislite tu veličinu. Zamislite tu ljubav prema djetetu.
Neki kažu da tumor nastaje iz potisnutih emocija, iz otrova kojeg nismo izbacili iz sebe…a moja je majka imala tri različita tumora.
Toliko se nagutala negativnosti da ju je ona na kraju pojela iznutra.
Postoji mnogo načina kako dvoje može biti zajedno i odvojeno, imati djecu, a da to nije pogubno za djecu. Jedino je bitno da jasno i uvažavajuće komuniciraju.
Na mom vjenčanju nije bilo ni mog oca ni moje majke. Bilo mi je grozno zbog toga.
A onda sam bila na jednom vjenčanju gdje su roditelji mladenke bili rastavljeni i mrzili su se. Vjenčanje je prošlo naizgled ok, ali kao da su sjekire letjele po dvorani čitavu tu večer. Uništili su joj dan vjenčanja. Plakala je. Nisu mogli biti civilizirani i bez zajedljivih komentara ni taj jedan dan. „Onaj tvoj otac“ i „ona tvoja majka“ opteretili su mladenku koja je samo htjela podijeliti svoj sretan dan s roditeljima.
Sebični roditelji.
Ne budite takvi. Ne stavljajte vlastiti ego ispred djeteta. Ako ne možete savladati reakcije, potražite pomoć. Po mogućnosti zajedno, kod obiteljskog terapeuta. Kako vaše dijete ne bi trebalo u budućnosti svog terapeuta.
