Ispadanje kose i noktiju, neopisive mučnine, tisuće potrošenih maramica od isplakanih suza, odlazak ljudi za koje smo do jučer mislili da su nam prijatelji, izostanak odlaska na kave i večere koje smo uzimali zdravo za gotovo – sve je to samo dio priče koju prolaze brojne žene oboljele od karcinoma dojke.

Jednu od njih ispisala je i Slavica Glavica, Zagrepčanka koja je u 50. godini života dobila vijest koju nitko ne želi čuti. Točno se sjeća trenutka koji joj je zauvijek promijenio život.

U travnju 2017. godine napipala sam kvržicu na desnoj dojci i odmah sam posumnjala da nešto nije u redu. Javila sam se liječniku, no bolest se nije ustvrdila odmah. Odgađala sam svoj sljedeći pregled, misleći da je sve u redu. Otišla sam na ljetovanje i nastojala uživati, no znala sam što me čeka kada se vratim u Zagreb.

Tada sam se ponovno javila liječniku, otišla na punkciju dojke i onda se 7. rujna te iste godine moj život promijenio. Pokucala sam na vrata liječnici koja me dočekala u suzama. Zagrlila me i rekla: ' Draga Slavice, nažalost, imate rak sa metastazama u limfnim čvorovima, prisjeća se svoje priče, dodajući kako joj se u tom trenutku srušio čitav svijet.

Njezin starija kći bila je s njom na pregledu jer se i sama pribojavala najgoreg. I ona i Slavica bile su toliko izbezumljene nakon primljene vijesti da se ne sjećaju ni kako su izašle iz zgrade

A tada je vijest trebalo priopći i ostatku obitelji, prijateljima i kolegama s posla u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi.

"Liječnica me zagrlila i sa suzama u očima priopćila najgoru vijest".

Obitelj je to teško prihvatila. Svi smo bili izgubljeni. No sestra je odmah doputovala k meni i pomagala mi u svemu. Uz nju je sve bilo nekako lakše. Tu su bila i moja dva brata, te nećaci i nećakinje. Jedan od moja dva brata više nije s nama, no u njemu sam imala ogromnu podršku. Moj poslodavac i kolege također su bili uz mene u svakom trenutku, ističe.

POŽELJELA ODUSTATI OD LIJEČENJA

Priča koja je uslijedila nije bila nimalo jednostavna, a Slavica priznaje kako je više puta željela odustati od liječenja.

Nikada u životu nisam se osjećala gore nego nakon kemoterapije. Osjećala sam mučninu koju ne mogu opisati. Mislila sam da neću preživjeti. Kada bi taman došao onaj trenutak kada mi je napokon bilo bolje i kada sam mogla funkcionirati, opet bi došlo vrijeme za novu kemoterapiju i tako tijekom čitave godine.

Imala sam ukupno 16 kemoterapija, kao i 30 zračenja koja sam ipak malo lakše podnosila. No posljedice su bile tu – slab imunitet, opadanje kose i noktiju. Međutim, to me nije toliko mučilo. Samo sam željela da sve što prije završi. Govorili su mi da imam za koga živjeti i da moram nastaviti dalje. I naprosto jesam, kaže nam.

Ipak, nisu svi ostali uz nju u najtežim trenutcima njezina života.

Dojučerašnje navodne bliske osobe nestajale su jedna za drugom. To je ono što me najviše pogodilo u čitavoj priči. Izgubila sam puno prijatelja. Dan za danom otkrivala su se prava lica ljudi koje sam prije toga viđala gotovo svaki dan. Imala sam osjećaj kao da ljudi misle da je bolest zarazna i da zato svi bježe od mene. Mnogima više nisam bila potrebna jer sam bila nemoćna. Nestale su sve one nekoć divne kave i večere. Neki se čak nisu udostojali nazvati i pitati nekoliko riječi. Možda i bolje. Danas ih je ostalo jako malo, ali znam da su to oni pravi prijatelji, iskrena je Slavica.

Zbog vrtloga bolesti i emocija u koji ju je život bacio, morala je potražiti psihološku pomoć.

Kao i svakoj ženi oboljeloj od karcinoma, bila mi je potrebna pomoć psihologa i psihijatra. Bolest je ostavila trajne posljedice. Primijetila sam da se sve češće ne mogu sjetiti nekih sitnica. I psihički oporavak je bio težak i dug. Tek sada nakon tri godine počinjem polako zaboravljati sve što mi se dogodilo, sve one trenutke koje nikome ne bih poželjela. Svako jutro kada se probudim pomislim da je najvažnije moje zdravlje, a sve ostalo ću lako.

S fizičkim i psihičkim promjenama s kojima se morala suočiti lakše se nosila uz podršku drugih oboljelih žena.

Upravo sam od udruge Nismo same imala najveću podršku. Shvatila sam da stvarno nisam sama i da ima još mnogo žena poput mene koje se bore protiv te bolesti. Međusobno smo razgovarale, davale jedna drugoj podršku te razmjenjivale svoja iskustva.

U tom zlu desilo se i to dobro da upoznam puno predivnih žena s kojima sam se družila, a sve to zahvaljujući našoj dragoj Ivani Kalogjeri, koja je prava inspiracija. Tu je bila i podrška Radio Taxija kojim sam putovala na kemoterapiju u sklopu inicijative Udruge Nismo same. Ne znam kako ću se ikada odužiti svim tim ljudima, iskrena je.

Sada obavljam pretrage svakih šest mjeseci i svaki put kada dobijem uredne nalaze, ne bih što bih sa sobom od sreće. I zato, drage žene, nikada nemojte odustati. Koliko god bila teška, ta se borba isplati

No najbolje se može odužiti tako da bude ponovno svoja, zdrava i sretna te da njezina priča potakne i druge na borbu, i to onda kada im se čini da su pred njima najcrnji dani. Jer jednom će i oni proći, kao što je to bilo i sa Slavicom.

Sjećam se kako sam nakon posljednje kemoterapije polako počela raditi pretrage. Radila sam prvi ultrazvuk i tresla se na krevetu dok mi nije rečeno da je nalaza uredan. Tada su se počeli popravljati i krvni nalazi.

Sada obavljam pretrage svakih šest mjeseci i svaki put kada dobijem uredne nalaze, ne bih što bih sa sobom od sreće. I zato, drage žene, nikada nemojte odustati. Koliko god bila teška, ta se borba isplati, zaključuje Slavica Glavica dok u svome domu uživa sa suprugom, kćerima i ljubimcem Hugom koji im svima uljepšava svaki dan.