Ulazeći u četrdesete već sam "uzela" pedesetu tako da, sada kada su stvarno još malo tu, ne osjećam neku veliku zebnju koja bi trebala pratiti broj godina. Matematika naših baka - imaš 48, uzimaš 49 i eto te u 50-ima, a onda je u najavi šesto desetljeće - nikad mi nije bila jasna, a i malo me ljutila; sada vidim da nije bila loša, navikavala me na zrele godine.
Danas mi je smiješna i simpatična.
Gledam svoje lice, ne vidim da sam starija i uopće se tako ne osjećam, osjećam se u stvari vrlo dobro i mlado, sretna sam, sve mi ide prilično dobro, radim posao koji volim, mogu si priuštiti neko sitno zadovoljstvo, torbu, parfem, sliku, živim gdje hoću, slobodna sam, u glavi mi je uglavnom sve složeno i mogu reći da živim život spokojno, dan po dan.
Počela sam primjećivati da je nebo plavo, a zrak čist, postala sam jutarnji tip koji uživa u kavi bez šećera i bez cigarete, obraćam više pažnje na ljude oko sebe, cijenim njihovu ljubaznost i pristojnost.
Njegujem prijateljstva, ta mala čuda koja mi pomažu da budem dijelom zajednice, prihvaćena, voljena, prijatelje stječem lako i skoro uvijek za cijeli život, birala sam ih pažljivo kao muškarce s kojima sam bila, samo što su prijatelji ostali, a muškarci uglavnom nestajali, neki s bukom, neki tako da nisam ni primijetila kada bi otišli.
Volim svoj život baš ovakav kakvog sam ga napravila i izgradila i naivno mislila da će sve tako trajati uvijek, jedna lijepa ravna linija, bez zavrzlama, komplikacija i prepreka, jedan svijetli mozaik obojen bojama, šarenilom, zveckavim narukvicama i glazbom koja ne dozvoljava neraspoloženje i melankoliju.
A onda mi se totalno neplanski i neočekivano dogodila ljubav.
Ime mu je sasvim obično, da je u Americi sigurno bi bio John Smith, lijepi dečko iz susjedstva, onaj kojega mora imati svaka žena u svom životu, bitan, poseban i, kako sve mi volimo misliti, drugačiji od ostalih.
Od bezazlenih rečenica poput "nisam te dugo vidjela", do običnih, svakodnevnih usputnih poruka koje se razmjenjuju s dragim poznanikom iz prošlog, mladenačkog života došlo je do neprimjetnog uvlačenja u glavu, mozak, tijelo, nekako nečujno, a opet intenzivno.
Sjećam se da je bila nedjelja, lijep i sunčan dan, zvrcnula je poruka i taj trenutak koji nisam željela, ali je došao direktno iz želuca, ne pitajući me želim li ga, napravio mi eksploziju u glavi i ja sam znala – gotova sam, i ja i moja sloboda, i moj mir i moje neželimozbiljnjuvezuniemocijesamoseksdolaziuobzir. I to povremeno.
Nisam imala nikakvu šansu – prepoznavanje je bilo obostrano i ono što se događalo poslije bilo je tako uzbudljivo, a ipak normalno, jako, a nježno, bilo je toplo, bilo je blisko, bilo je drugačije od svega prethodno doživljenog.
O, kako sam se samo zaljubila.
Svi su obrambeni mehanizmi popustili, sva priča da je to nemoguće, da sam sve iskusila, da ne želim, da je kasno, da ne može, ne ide, da je komplicirano, na daljinu, sve je pomjereno i postalo stvarno, opipljivo, moguće.
Zeznuli smo svemir i sve nevjerne ljude koji pridaju važnost godinama, koji misle da su prošli sve što se može proći, koji su stjecali iskustva, ženili se, razvodili, rađali djecu, odgajali ih, koji su ganjali karijeru, koji je nisu ganjali već su pustili da ih život vodi i došli do kraja puta; zeznuli smo i sami sebe jer smo mislili da smo sve vidjeli, da smo, svako za sebe imali svoj početak, sredinu i kraj.
Otkrili smo cijeli jedan svijet koji postoji samo za nas.
Zaljubiti se u pedesetima znači skupiti sve što si ikada prošla i staviti pred osobu koju gledaš preko puta.
Zaljubiti se u pedesetima znači vjerovati sebi i pustiti da vidiš kako će se stvari odvijati.
Izaći s njim predvečer i ostati do sutradan jer se takvi izlasci ne ponavljaju, možda se dogode samo jednom u životu.
Držati poklonjenu ružu malo ispod jakne, a poslije je odvažno staviti na stol između viskija i cole, mirisnu i lijepu. Čuditi se ljudima koji gledaju u telefon i šute dok vi ne možete doći do riječi.
Stajati na balkonu ispod njegove ruke i gledati kako pada kiša, slušati kako mu lupa srce dok naslonjena na njega pokušavaš doći do daha. Od smijeha. Od razgovora. Od neizgovorenog.
Od svega.
Zaljubiti se u pedesetima znači uključiti srce, mozak, tijelo, prepustiti se njemu zato što te on, baš on, čini najboljom.
Jer je za povezivanje i zaljubljivanje, tek u pedesetima to znaš, potrebna velika hrabrost.
Potrebno je i ludo uvjerenje da će potrajati, da ćete i sutra biti zajedno, probuditi se ujutro i pomisliti kako će ovo biti još jedan zabavan i predivan dan.
I tako stalno, ne dosađujući se. Pitajući se i iščekujući što će se lijepo još dogoditi. Ne primjećujući mane i dalje živjeti s nadom da ste jedini normalni među luđacima. Brojati ljetovanja na koja ćete moći otići, smijati se 'lajfkoučevima' (jedva napisah) koji uče kako se živi život, a vi ste životne lekcije već sasvim lijepo savladali.
Maziti se, ljubiti se, grliti se, držati za ruku, voljeti, maštati, planirati. Živjeti da nadoknadite sve, ne žuriti, a ipak stizati, raditi, a ne umarati se, stjecati, a ne škrtariti, pričati, a ne dosađivati.
Voljeti jer godine nemaju ništa s tim. Čekam da mi to potvrde sve one naredne koje dolaze.
Te, čuvene, trenutne za koje kažu da su najbolje.
