Kada se spomene britanska dizajnerica Vivienne Westwood, koja je rođena na današnji dan 1941. godine, mnogima prvo pada na pamet šarenilo njezinih kreacija s početka karijere. Međutim, one u sebi skrivaju iznimno važne poruke.
Rođena u Velikoj Britaniji uslijed Drugog svjetskog rata, nakon završene osnovne i srednje škole pohađala je program srebrnarstva u Školi za primijenjenu umjetnost, no odustala je nakon samo jednog polugodišta jer, kako je rekla u kasnijim intervjuima, naprosto nije vidjela kako bi jedna djevojka iz radničke klase poput nje mogla živjeti od umjetnosti.
Zato je krenula na pohađanje tečaja za učitelja (koji se u Velikoj Britaniji značajno razlikuje od našeg i traje samo godinu dana) i tako postala učiteljica u školi. No u slobodno je vrijeme nastavila izrađivati nakit i prodavati ga na štandovima. Udala se i rodila sina te se činilo da je čeka tipičan radnički život u predgrađu.
No onda je upoznala Malcoma McLarena, umjetnika i dizajnera koji je zauvijek promijenio njezin pogled na umjetnost i modu. Još je uvijek zadržala posao u školi, ali je i dizajnirala odjeću i to za bend Sex Pistols, čiji je McLaren bio menadžer.
Prošle je godine u sklopu projekta magazina Visionare napravila kartu svijeta s označenim područjima u kojima za nekoliko desetljeća neće biti moguće živjeti ako temperatura Zemlje nastavi rasti.
Kako je bend postajao sve popularniji, tako je bila zapažena i njihova odjeća, zajedničko djelo Vivienne i Malcoma.
Revolucija mode
Punk ju je vinuo u zvijezde. U njemu je prepoznala izraz protiv sustava u kojem je viđala mnoge mane. Njezina je šarena i „glasna“ odjeća govorila sama za sebe, a zbog nje je često bila i ismijavana. No upravo ju je čvrsto držanje ideje toga da odjećom kaže sve što misli upisalo u povijest.
S vremenom je učiteljski posao ostavila iza sebe i posvetila se samo dizajniranju i poduzetništvu.
Njihova trgovina naziva Let It Rock postala je kultno mjesto okupljanja koje je revolucioniralo modu. U njihovom viđenju više nije bilo širokih nogavica i izbjeljenog trapera. Odjeća koju su dizajnirali bila je spoj glazbe i mode, printeva na majicama, lisica, „ziherica“, žileta, raznih traka za vezivanje.
Sve što je izašlo iz njihove radnje, Sex Pistolsi nosili su na koncernima te tako jedni drugima radili reklamu. U svemu tome Vivienne nije imala formalno obrazovanje, ali je jako dobro znala promatrati, učiti i upijati ono što je vidjela da se događa oko nje. Sva pobuna naroda protiv vladajućih bila je vidljiva na njezinim kreacijama, a sve u one bile unisex, odnosno jednu kreaciju mogla je nositi i muška i ženska osoba.
Lanci, guma, PVC, "ziherice", printevi, poruke protiv vladajućih - sve je to bilo dio njezinih jedinstvenih unisex kreacija.
Kako se njezina umješnost u kreiranju sve više razvijala, tako je ime mijenjala i trgovina u kojoj se odjeća prodavala. Nakon smrti Jamesa Deana preimenovana je u Too fast To Live Too Young To Die, a 1975. u SEX. Upravo je potonje i označavalo zaokret k materijalima kao što su guma i PVC, pa je, na neki način, spojila punk i fetišizam.
No to nije bilo samo mjesto prodaje artikala nego mjesto samog punka. Svatko tko je nešto značio ne samo u svijetu punka nego i glazbe i umjetnosti, zalazio bi u ovo mjesto.
Vivienne je potom, čitajući o revijama poznatih dizajnera, otkrila da i drugi pomalo koketiraju s punkom, što je značilo da je pokrenula pravu mainstream revoluciju. Sve što je slijedilo, potvrdilo je njezin status dizajnerske ikone.
Što se događa s odjećom iza svjetla reflektora?
Međutim, moda često ima vrlo visoku cijenu, a toga je svjesna i ova slavna dizajnerica. Zato se u proteklih nekoliko godina čvrsto bori za mijenjanje stava dizajnera i potrošača prema odjeći, inzistirajući na tome da svi moramo postati svjesni toga kako se i gdje izrađuje naša odjeća te da moramo razviti održivu modu.
Prije nekoliko godina u intervjuu za The Wall Street Journal rekla je: Prije smo imali klasni rat, borili su se bogati protiv siromašnih. No znate koja je sada podjela? Bore se idioti protiv eko-ratnika. Upravo tako.
U svemu tome veliku štetu čini i dizajnerska, ali i brza ulična moda.
Pogledate li jedan od najboljih dokumentarca na temu proizvodnje odjeće, „Prava cijena“ (The true cost; redatelj Andrew Morgan), vidjet ćete kakvo je pravo stanje stvari u tvornicama koje proizvode odjeću.
Tvornice iz kojih izlazi naša (da, naša!) odjeća doslovno su zamke smrti. Štoviše, u Bangladešu se jedna od njih srušila prije nekoliko godina i pritom ubila više od 1000 radnika, ponajviše žena. I tu nije stalo. Međutim, žene, ali i muškarci, rad u tvornicama odjeće vide kao jedini izlaz iz siromaštva i bolju budućnost za svoju djecu.
Kako prikazuje spomenuti dokumentarac, većina zaposlenika tih gradskih tvornica djecu ostavlja obiteljima na selu te ih viđa svega jednom-dvaput godišnje. Sve što zarade šalju obiteljima, dok oni sami žive u najgorim gradskim slamovima ili pak spavaju u tvornicama. A sve to samo kako bi se na Zapadu nosile najnovije „krpice“ svakog tjedna.
Naime, danas „brza“ moda s punim pravom nosi taj naziv. Prema modnim stručnjacima, više ne postoje dvije sezone u svijetu brze mode, sada ih imamo čak 52. Svakog tjedna brendovi izbacuju na tržište nove komade i uvjeravaju nas da baš to moramo imati kako bismo bili poželjni i uspješni.
Sve to, dakako, zahtijeva i brzu izradu te iste odjeće. A tu nastupaju azijske tvornice. Upravo su one te koje određuju cijenu rada, odnosno njihovi upravitelji, a iza svega stoji i vlada koja to dopušta. Dakako da će onda svi sa Zapada pohrliti k njima kad će tamo njihovi troškovi biti tek frakcija onoga što bi platili na domaćem terenu. No je li to rješenje?
Punk ju je vinuo u zvijezde. U njemu je prepoznala izraz protiv sustava u kojem je viđala mnoge mane.
Takav način rada drastično utječe na zagađenje okoliša i to ne samo u mjestima u kojima su smještene spomenute tvornice nego i u čitavom ostatku svijeta.
Ekološki osviještena moda
I toga je itekako svjesna i Vivienne.
Štoviše, na Tjednu mode u Londonu u veljači 2019. godine revijom svoje odjeće izrazila je svoje negodovanje o klimatskim promjenama i nezadovoljstvo nedovoljnim zalaganjima političara da nešto promjene dok još nije prekasno. Modeli su na majicama imali ispisane antikapitalističke poruke, a revija je završila držanjem zajedničkog banera na kojem je pisalo: „Ove se godine nešto mora promijeniti.“
No to nije prvi put da je javno iznijela svoje mišljenje i upozorenje. Godinu dana prije toga u sklopu projekta magazina Visionare napravila je kartu svijeta s označenim područjima u kojima za nekoliko desetljeća neće biti moguće živjeti ako temperatura Zemlje nastavi rasti.
Zato je pozvala na klimatsku revoluciju i sve dizajnere i sve vlasnike brendova odjeće brze mode. No svjesna je toga da i sama nije uvijek proizvodila odjeću na najbolji mogući način pa je posljednje desetljeće posvetila odabiru ekološkog materijala koji će dugo trajati i koji neće zahtijevati uništenje prirode tijekom svoje proizvodnje.
Zbog svog je doprinosa kao dizajnerica i aktivistica ovjenčana i titulom Dame, najviše titule koju može dobiti žena koja nije dio britanske kraljevske obitelji.
