Kada se spomene britanska dizajnerica Vivienne Westwood, rođena na današnji dan 1941. godine. Mnogima prvo pada na pamet šarenilo njezinih kreacija s početka karijere. Međutim, one u sebi kriju iznimno važne poruke.

Galerija

Rođena u Velikoj Britaniji uslijed Drugog svjetskog rata, nakon završene osnovne i srednje škole pohađala je program srebrnarstva u Školi za primijenjenu umjetnost, no odustala je nakon samo jednog polugodišta jer, kako je rekla u kasnijim intervjuima, naprosto nije vidjela kako bi jedna djevojka iz radničke klase poput nje mogla živjeti od umjetnosti.

Zato je krenula na pohađanje tečaja za učitelja (koji se u Velikoj Britaniji značajno razlikuje od našeg i traje samo godinu dana) i tako postala učiteljica u školi. No u slobodno je vrijeme nastavila izrađivati nakit i prodavati ga na štandovima. Udala se i rodila sina te se činilo da je čeka tipičan radnički život u predgrađu.

No onda je upoznala Malcoma McLarena, umjetnika i dizajnera koji je zauvijek promijenio njezin pogled na umjetnost i modu. Još je uvijek zadržala posao u školi, ali je i dizajnirala odjeću i to za bend Sex Pistols, čiji je McLaren bio menadžer.

Prošle je godine u sklopu projekta magazina Visionare napravila kartu svijeta s označenim područjima u kojima za nekoliko desetljeća neće biti moguće živjeti ako temperatura Zemlje nastavi rasti.

Kako je bend postajao sve popularniji, tako je bila zapažena i njihova odjeća, zajedničko djelo Vivienne i Malcoma.

Revolucija mode

Punk ju je vinuo u zvijezde. U njemu je prepoznala izraz protiv sustava u kojem je viđala mnoge mane. Njezina je šarena i „glasna“ odjeća govorila sama za sebe, a zbog nje je često bila i ismijavana. No upravo ju je čvrsto držanje ideje toga da odjećom kaže sve što misli upisalo u povijest.

S vremenom je učiteljski posao ostavila iza sebe i posvetila se samo dizajniranju i poduzetništvu.

Njihova trgovina naziva Let It Rock postala je kultno mjesto okupljanja koje je revolucioniralo modu. U njihovom viđenju više nije bilo širokih nogavica i izbjeljenog trapera. Odjeća koju su dizajnirali bila je spoj glazbe i mode, printeva na majicama, lisica, „ziherica“, žileta, raznih traka za vezivanje.

Sve što je izašlo iz njihove radnje, Sex Pistolsi nosili su na koncernima te tako jedni drugima radili reklamu. U svemu tome Vivienne nije imala formalno obrazovanje, ali je jako dobro znala promatrati, učiti i upijati ono što je vidjela da se događa oko nje. Sva pobuna naroda protiv vladajućih bila je vidljiva na njezinim kreacijama, a sve u one bile unisex, odnosno jednu kreaciju mogla je nositi i muška i ženska osoba.

Lanci, guma, PVC, "ziherice", printevi, poruke protiv vladajućih - sve je to bilo dio njezinih jedinstvenih unisex kreacija.

Kako se njezina umješnost u kreiranju sve više razvijala, tako je ime mijenjala i trgovina u kojoj se odjeća prodavala. Nakon smrti Jamesa Deana preimenovana je u Too fast To Live Too Young To Die, a 1975. u SEX. Upravo je potonje i označavalo zaokret k materijalima kao što su guma i PVC, pa je, na neki način, spojila punk i fetišizam.

Pročelje butika privlačilo je poglede znatiželjnika, no sami izlozi nisu previše otkrivali. Štoviše, cijeli je koncept bio zamišljen tako da potencijalne kupce privuče unutra kako bi mogli razgledati sve što se nudi. Jednom kada bi ušli, unutrašnjost bi ih još više zapanjila. Zidovi prekriveni ružičastom gumom imitirali su maternicu.

No to nije bilo samo mjesto prodaje artikala nego mjesto samog punka. Svatko tko je nešto značio ne samo u svijetu punka nego i glazbe i umjetnosti, zalazio bi u ovo mjesto.

Vivienne je potom, čitajući o revijama poznatih dizajnera, otkrila da i drugi pomalo koketiraju s punkom, što je značilo da je pokrenula pravu mainstream revoluciju. Sve što je slijedilo, potvrdilo je njezin status dizajnerske ikone.

Što se događa s odjećom iza svjetla reflektora?

Međutim, moda često ima vrlo visoku cijenu, a toga je svjesna i ova slavna dizajnerica. Zato se u proteklih nekoliko godina čvrsto bori za mijenjanje stava dizajnera i potrošača prema odjeći, inzistirajući na tome da svi moramo postati svjesni toga kako se i gdje izrađuje naša odjeća te da moramo razviti održivu modu.

Prije nekoliko godina u intervjuu za The Wall Street Journal rekla je: „Prije smo imali klasni rat, borili su se bogati protiv siromašnih. No znate koja je sada podjela? Bore se idioti protiv eko-ratnika. Upravo tako.“

Linda Evangelista na reviji za proljeće/ljeto 1995. goddine
Linda Evangelista na reviji za proljeće/ljeto 1995. goddine (Foto: Profimedia)

U svemu tome veliku štetu čini i dizajnerska, ali i brza ulična moda.
Pogledate li jedan od najboljih dokumentarca na temu proizvodnje odjeće, „Prava cijena“ (The true cost; redatelj Andrew Morgan), vidjet ćete kakvo je pravo stanje stvari u tvornicama koje proizvode odjeću.

Tvornice iz kojih izlazi naša (da, naša!) odjeća doslovno su zamke smrti. Štoviše, u Bangladešu se jedna od njih srušila prije nekoliko godina i pritom ubila više od 1000 radnika, ponajviše žena. I tu nije stalo. Međutim, žene, ali i muškarci, rad u tvornicama odjeće vide kao jedini izlaz iz siromaštva i bolju budućnost za svoju djecu.

 

Kako prikazuje spomenuti dokumentarac, većina zaposlenika tih gradskih tvornica djecu ostavlja obiteljima na selu te ih viđa svega jednom-dvaput godišnje. Sve što zarade šalju obiteljima, dok oni sami žive u najgorim gradskim slamovima ili pak spavaju u tvornicama. A sve to samo kako bi se na Zapadu nosile najnovije „krpice“ svakog tjedna.

Naime, danas „brza“ moda s punim pravom nosi taj naziv. Prema modnim stručnjacima, više ne postoje dvije sezone u svijetu brze mode, sada ih imamo čak 52. Svakog tjedna brendovi izbacuju na tržište nove komade i uvjeravaju nas da baš to moramo imati kako bismo bili poželjni i uspješni.

Sve to, dakako, zahtijeva i brzu izradu te iste odjeće. A tu nastupaju azijske tvornice. Upravo su one te koje određuju cijenu rada, odnosno njihovi upravitelji, a iza svega stoji i vlada koja to dopušta. Dakako da će onda svi sa Zapada pohrliti k njima kad će tamo njihovi troškovi biti tek frakcija onoga što bi platili na domaćem terenu. No je li to rješenje?

Punk ju je vinuo u zvijezde. U njemu je prepoznala izraz protiv sustava u kojem je viđala mnoge mane.

Takav način rada drastično utječe na zagađenje okoliša i to ne samo u mjestima u kojima su smještene spomenute tvornice nego i u čitavom ostatku svijeta.

Ekološki osviještena moda

I toga je itekako svjesna i Vivienne.

Štoviše, na ovogodišnjem Tjednu mode u Londonu u veljači revijom svoje odjeće izrazila je svoje negodovanje o klimatskim promjenama i nezadovoljstvo nedovoljnim zalaganjima političara da nešto promjene dok još nije prekasno. Modeli su na majicama imali ispisane antikapitalističke poruke, a revija je završila držanjem zajedničkog banera na kojem je pisalo: „Ove se godine nešto mora promijeniti.“

No to nije prvi put da je javno iznijela svoje mišljenje i upozorenje. Prošle je godine u sklopu projekta magazina Visionare napravila kartu svijeta s označenim područjima u kojima za nekoliko desetljeća neće biti moguće živjeti ako temperatura Zemlje nastavi rasti.

Zato je pozvala na klimatsku revoluciju i sve dizajnere i sve vlasnike brendova odjeće brze mode. No svjesna je toga da i sama nije uvijek proizvodila odjeću na najbolji mogući način pa je posljednje desetljeće posvetila odabiru ekološkog materijala koji će dugo trajati i koji neće zahtijevati uništenje prirode tijekom svoje proizvodnje.

Zbog svog je doprinosa kao dizajnerica i aktivistica ovjenčana i titulom Dame, najviše titule koju može dobiti žena koja nije dio britanske kraljevske obitelji.

Pročitajte i kako je jedna tinejdžerka svjetskim vođama očitala lekciju zbog klimatskih promjena.

Revija za proljeće/ljeto 2003. godine
Revija za proljeće/ljeto 2003. godine (Foto: Profimedia)