Jučer se u hrvatskoj metropoli dogodio nikada ranije viđen prizor. Više od pola milijuna ljudi izašlo je na ulice u iščekivanju hrvatske nogometne reprezentacije. Slike koje su se mogle vidjeti uživo i na malim ekranima ostavljale su bez daha.

Ljudi su uzeli veći dio svog dana kako bi pozdravili Vatrene i možda ih samo u hodu vidjeli na barem nekoliko sekundi. Na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića ljudi su pak svoja mjesta došli zauzeti satima ranije. Nitko nije mogao očekivati toliku količinu prisutnih niti da će probijanje Vatrenih od zagrebačke zračne luke do Trga trajati satima. No to na koncu nikome nije bilo važno.

Prvi put nije bilo važno treba li se satima stajati u redu. Prvi put nije bilo važno tko je koje struke, zanimanja, vjere, političkog opredjeljenja, društvenog sloja. Nije bilo važno imate li na sebi odjeću iz kineskog dućana ili nove kolekcije prestižne modne kuće.

Prvi se put ljudi nisu dijelili na Zagorce, Dalmatince, Međimurce, Slavonce, Ličane. Prvi put nije bilo važno koliko imate godina. Nije bilo važno imate li tetovaže, je li vam kosa ružičasta ili imate li viška kilograma. Prvi put nije bilo važno jeste li osoba s teškoćama u razvoju ili ne.

Da ponovno na ulice izađe ovih pola milijuna ljudi i kada su u pitanju gorući hrvatski problemi, životi bi nam izgledali znatno drugačije.

I prvi se put bahati hrvatski političari nisu gurali u prvi plan, vješali se svima oko vrata i lagali nam ravno u lice. Kao što to čine ostala 364 dana godišnje.

I bilo je čarobno!

No što sada kada je sve to gotovo?

Danas ćete sigurno o jučerašnjem događaju razgovarati s obitelji, prijateljima i kolegama, no što će biti sutra, prekosutra ili za mjesec dana?

Vatreni su nam dokazali da se zajedništvom, teškim radom i otvorenim umom može napredovati
Vatreni su nam dokazali da se zajedništvom, teškim radom i otvorenim umom može napredovati (Foto: Petar Glebov/PIXSELL)

Hoćemo li se opet vratiti društvu u kojem svi osuđujemo jedni druge, u kojem susjed ne može smisliti susjeda, u kojem se masovno namještaju natječaji za radna mjesta, u kojem na prosvjede za reformu školstva ili veće plaće izađe tek šačica ljudi, u kojem je nasilje nad ženama gorući problem, u kojem je dobiti fotelju, osigurati si veliku mirovinu i vilu na Tuškancu najveće životno postignuće?

Po prvi put nije bilo važno tko je koje struke, zanimanja, vjere, političkog opredjeljenja, društvenog sloja. Po prvi se put ljudi nisu dijelili na Zagorce, Dalmatince, Međimurce, Slavonce, Ličane. Po prvi put nije bilo važno koliko imate godina. Po prvi put nije bilo važno jeste li osoba s teškoćama u razvoju ili ne.

Hoćemo li se opet vratiti društvu iz kojeg mladi masovno odlaze, i to ne samo zbog nemogućnosti pronalaska posla nego i zbog otrovane atmosfere? Hoćemo li se opet vratiti društvu u kojem umirovljenici kopaju po kontejnerima dok drugi prolaze kraj njih gledajući u svoj najnoviji model pametnog telefona ignorirajući ih?

Hoćemo li se opet vratiti u društvo u kojem je iznimno mnogo zanemarene djece i životinja, dok s druge strane „dušebrižnici“ dočekuju žene pred bolnicama i govore im što im je činiti s njihovim tijelom?

Nemojmo.

Ono što su nam pokazali naši nogometaši nismo doživjeli nikada ranije na ovim prostorima. Pokazali su nam da se samo zajedništvom, teškim radom i otvorenim umom može napredovati.

Pokazali su nam da možemo uspjeti čak i ako smo s dna društvene ljestvice. Na Trgu se moglo uočiti transparente na kojima roditelji zahvaljuju nogometašima što su pružili najbolji mogući primjer njihovoj djeci, a slično je bilo i na društvenim mrežama.

I upravo je to najveća ljepota proteklog Svjetskog prvenstva. Nije stvar ni u medaljama, ni u basnoslovnim iznosima koji se vrte oko ove priče, nego u tome što smo barem jednom zaista na svoje oči vidjeli što sve može postići timski rad. Izostala su lažna obećanja na kakva smo navikli u Hrvatskoj i svejedno ih većina opet stalno guta. Nije bilo nikakve priče o tome što će napraviti, nego samo vidljivi rad, rad i rad. I upravo im je zato uspjelo. Radili su ne samo za sebe, nego za cijeli svoj tim.

Hoćemo li se opet vratiti društvu iz kojeg mladi masovno odlaze i to ne samo zbog nemogućnosti pronalaska posla nego zbog otrovane atmosfere?

Pokušajmo upravo to preslikati i na svoje živote. Dakako, ništa se neće dogoditi preko noći. Hrvatska se i dalje utapa u istim problemima, no zar nam ovo što se događalo proteklih dana ne bi mogla biti motivacija za borbu ne samo za bolju sutrašnjicu nego i današnjicu? U konačnici, život se događa sada. Da ponovno na ulice izađe ovih pola milijuna ljudi i kada su u pitanju gorući hrvatski problemi, životi bi nam izgledali znatno drugačije.

Procjenjuje se da je Vatrene na glavnom zagrebačkom trgu dočekalo oko 110 tisuća ljudi
Procjenjuje se da je Vatrene na glavnom zagrebačkom trgu dočekalo oko 110 tisuća ljudi (Foto: Denis Lovrovic / AFP)