Tijekom više od dva desetljeća rada režirala je niz zapaženih i nagrađivanih predstava, gradeći prepoznatljiv autorski rukopis u kojem su glumac i publika ravnopravni partneri.
Njezin opus obuhvaća rad s mladima, velike ansamble i društveno angažirane projekte koji redovito izazivaju snažan odjek publike. U svakom prostoru u kojem radi ostavlja isti trag – predstavu koja traje i nakon spuštanja zastora.
U predstavama poput Hotel Zagorje, Sigurna kuća ili Ovo bi mogla biti i tvoja ulica ne bavi se lakim temama. Bavi se nasiljem, ratom, generacijskim traumama, institucionalnom šutnjom. I pritom ne šokira radi efekta nego precizno gradi prostor u kojem emocija dolazi kao posljedica razumijevanja.
S Anicom smo razgovarali o kazalištu kao mjestu promjene, o odgovornosti publike i o tome može li umjetnost doista pokrenuti društvo.
Za tebe je kazalište mjesto promjena. Na koji način ti koristiš pozornicu i gledalište da postigneš promjenu?
Kazalište za mene nije prostor reprodukcije stvarnosti, nego njezina kritičkog preispitivanja još od početaka davnih devedesetih kroz moju alternativnu skupinu Theatre de femmes s kojom sam i krenula nikad me nije me zanimala reprezentacija kao ilustracija, nego kao mogućnost transformacije percepcije onih koji gledaju.
U radovima sam oduvijek pokušavala destabilizirati stabilnu poziciju gledatelja. To nije značilo provocirati radi efekta, nego promijeniti režime gledanja u kojima se briše jasna granica između pozornice i gledatelja. Unutar takve postavke i razmišljanja publika više nije zaštićeni promatrač, nego postaje sudionik društvene situacije koja se pred njom odvija.
Znamo kako kazalište ne mijenja svijet, ali može bar malo mijenjati društvenu imaginaciju, stvarati prostore odgovornosti koji kad se objedine s imaginacijom postaju preduvjet svake stvarne promjene.
A kakvu promjenu želiš postići?
Zanima me pomak iz individualizacije problema prema razumijevanju struktura koje proizvode sistematski problem za često marginalizirane pojedince- obespravljene, bez glasa, zaboravljene. Tako u Sigurnoj kući nasilje nad ženama nismo tretirale kao izolirani čin, nego kao oblik strukturalnog nasilja – nasilja koje je ugrađeno u jezik, u obrasce odnosa, u obiteljske nasljedne matrice, u institucionalnu sporost.
Kada se fokus pomakne s pitanja osobne krivnje na pitanje sistemske odgovornosti, događa se epistemološki pomak – mijenja se način na koji razumijemo problem. Promjena koju pokušavam pronaći jest promjena okvira – ili što se događa kada se privatna tragedija pretvori u javno pitanje?
Tvoje predstave emotivno pomiču, budu dirljive, ali ne i patetične. Osvještavajuće, ali ne i šokantne. Kako postižeš da ne pređeš tu granicu preko koje šokiranje može biti tek šokiranja radi, a emotivnost “pucanje” na prve emocije?
Ključ je u etici reprezentacije, i ovisno o kojoj predstavi govorimo, ali konkretno u Sigurnoj kući zanimalo nas je kako prikazati traumu bez njezine eksploatacije. Umjesto spektakularizacije nasilja, fokusirali smo se na proces – na psihološku dinamiku, na gaslighting, na postupno sužavanje prostora slobode. Time nasilje postaje prepoznatljivo, a ne senzacionalno.
U tom su mi smislu važni bili radovi umjetnica poput Regine José Galindo, Sue Williams, Nan Goldin i Sanje Iveković. Njihov rad pokazuje da je moguće govoriti o nasilju bez njegove estetizacije. Emocija mora proizlaziti iz strukture prizora, iz odnosa i atmosfere jer ako je konstruirana radi efekta, postaje manipulativna.
Hotel Zagorje Ivane Bodrožić roman je jedne generacije kojoj i sama pripadaš. Je li te bilo čega strah prije nego što si se je odlučila oživjeti pred gledateljima?
Da, jer je riječ o tekstu koji nosi snažan kolektivno-memorijski sloj o kojem svatko ima svoje mišljenje, uz koje se vežu ideologije, vode društvene rasprave i političke manipulacije i uz koje pitanje 'Gdje si bio 1991?', odzvanja nažalost i danas.
Hotel Zagorje za mene nije samo ratna priča.To je priča o generacijskom iskustvu dislokacije i o PTSP-u ove zemlje – o dugotrajnoj nesigurnosti koja oblikuje identitet. Izazov je bio izbjeći ilustrativnost i sentimentalnost.
Osobno me zanimalo emocionalno iskustvo djevojčice (jer sam i sama bila ta Ivana, ali u drugom kontekstu), a ne rekonstrukcija povijesti.
Zanimali su me sve neizgovorene riječi, potisnite traume i emocije jedne generacije koja je bila premala da djeluje, a preko koje se, kao što i danas vidimo prelomilo mnogo toga.
Rat je kao rana koja se upisuje duboko u kosti, on ostaje fibroza sistema i trajni ožiljak s kojim se naučimo živjeti. I tako je predstava ostala duboko intimna, ludistička, ironična i tragična kako bi se moglo razumjeti kolektivno koje i danas sa svim posljedicama živimo.
Predstava je iznimno potresna i toliko potrebno humana. Ima li trenutak u predstavi koji bi izdvojila kao tebi posebno bitan ili ključan?
Meni je osobno ključni trenutak završni monolog junakinje koja se oprašta za ocem, to je monolog koji rekonstruira ono što su mu radili i koji žali za svim onim što će prepustiti kao otac i kći ili budućnost koju neće zajedno doživjeti.
Bez obzira na sve teške teme kojima se bavim u svojim predstavama, uvijek su to zapravo predstave o ljubavi ili nedostatku iste u raznim okolnostima.
One humanistički govore o svim našim propuštenim prilikama, greškama, zaboravima, o ljudima sa svim njihovim slabostima i pokušavaju da unatoč njima probamo naći mjesto za oprost, empatiju i ponovno potragu za ljubavlju- kao osnovnim polazištem života.
Tako se U Hotelu Zagorju kroz humor tzv. hibridnog stand -up-a i pjesmu uspostavlja kolektivni ritam pamćenja nekoliko generacija, upravo kad se taj ritam naglo prekida tišinom publika prelazi iz pozicije promatrača u poziciju aktivnog unutarnjeg sudjelovanja. Taj prijelaz iz vanjske u unutarnju percepciju dramaturški je presudan i ključan konkretnu ovu predstavu.
Nagradu Hrvatskog glumišta za Hotel Zagorje posvetila si svoj djeci. Kada si svojoj djeci prepričavala kakvu predstavu mama režira, kako si im je objasnila?
Rekla sam im da je to priča o djevojčici koja je odrasla u okolnostima koje nisu bile pravedne, ali je zadržala znatiželju i otpornost i naprosto izdržala. Važno mi je da djecu ne podcjenjujemo jer se empatija i svijest o nepravdi ne uče se kroz simplifikaciju, nego kroz jasnu artikulaciju.
Kako je i moj otac invalid rata pokušala sam i kroz perspektivu djeda približiti im to suludo vrijeme u kojem sam imala godina kao oni sada i prevesti ga u jezik koji je kritičan, ali opet ih osnažuje za sigurnu budućnost. Generacije srednjoškolaca gledaju predstavu evo već sad šest godina, i nadam se da će im se usjeći kao upozorenje na ono što se više neće ponoviti.
U predstavi Hotel Zagorje vješto koristiš smijeh, pjesmu, čak se i publika počasti rakijom, i na samom početku predstave gledatelj može pomisliti pa neće ovo biti tako teško. Kako se tope minute predstave, tako te preplavljuju emocije, prije svega empatije i tuge. Ta emocija koju ste postigli tom predstavom je teško objašnjiva, ali te lupi u pleksus i ne želiš i ne možeš joj se oduprijeti.
Humor u toj predstavi ima funkciju olakšanja, neke zdrave obrane od svega onoga što nas je tištilo, pritiskalo - svojevrsni predah od težine koju neke situacije nose - tek s distancom postoji mogućnost tok gorkog i malo ironičnog smijeha zbog kojeg ipak možemo dalje i dublje u sve ono što nam materija predstave kasnije rastvara.
On nije rasterećenje, nego sredstvo uspostavljanja kolektivne blizine i stvaranja zajedničko prostora olakšanja. Kada se uspostavi povjerenje, moguće je otvoriti složenije emocionalne registre. U tom smislu emotivni udari tada nisu rezultat manipulacije, nego rezultat analitičkog postupka koji postiže izgraditi povjerenje kako bi emocija mogla biti istinska.
Tvoje predstave ulaze u publiku tako da rušiš granicu između pozornice i gledališta i to vrlo prirodno. Je li to zato da ih podsjetiš da su i oni dijelom toga što se događa na pozornici?
Društveni problemi o kojima govorimo nisu izvan publike, tako u Sigurnoj kući paralelno s intimnom pričom gradimo i institucionalni okvir – policiju, susjede, socijalne službe. Njihova sporost i nedjelotvornost dio su strukture nasilja. Time se publika suočava s činjenicom da je dio društva koje te strukture reproducira. Granica između scene i gledališta je konvencionalna; granica odgovornosti nije.
Sa Sigurnom kućom otišla si i korak dalje, odnosno na ulicu. Cijeli je ansambl sudjelovao u performansu s namjerom senzibiliziranja javnost o obiteljskom i rodno uvjetovanom nasilju. Je li i to jedan od načina da prodrmaš kolektivnu svijest, društvo, roditelje, studente, umirovljenike?
To je bio čin javne performativne intervencije. Kazalište ima moć usporavanja vremena, ali javni prostor ima moć neposrednosti. Izlazak na ulicu značio je izmještanje teme iz sigurnog konteksta umjetnosti u prostor svakodnevice. Ponekad je dovoljno poremetiti rutinu da bi se otvorio prostor za pitanje.
Tvoje se predstave bave temama koje nisu lake i traže (emotivan) angažman publike, ali uvijek su rasprodane i nose titulu hit predstava.
Teško pitanje, ali možda zato što publika ne zazire od kompleksnosti, ali zazire od površnosti.
Naša se publika često podcjenjuje, ali iz iskustva ona itekako prepoznaje dobro kazališta, bez obzira na predznanje i životnu dob.
Možda ima nešto i u kolektivnom pamćenju teatra kao rituala koji se očito duboko usjekao u naše predmemorijske stanice i koji se budi u trenutcima kada s njim dotičemo srž nas kao ljudi.
S druge strane kazalište nudi jedan rijedak prostor usporavanja i koncentriranog pogleda u svijetu ubrzanih informacija, to je gotovo pa subverzivan čin kojeg publika prepoznaje.
Takva je predstava bila i Ovo bi mogla biti i tvoja ulica, sa svojih 126 izvedbi jedna od najizvođenijih u ZKM-u. Bavi se vršnjačkim nasiljem, problemom kojeg smo puno svjesniji nego prije, ali jesmo li uspjeli kao društvo napraviti nešto po tom pitanju? Kako možemo zaštiti klince ili učiti ih da se sami od toga zaštite?
Ovo bi mogla biti moja ulica bila je prva je predstava koja je progovarila o nasilju među mladima u Hrvatskoj, još davne 2010, a bila je posvećena zagrebačkom maturantu Luki Ritzu, te svim mladićima i djevojkama koji su stradali na ulicama hrvatskih gradova.
Danas 16 godina nakon vidljivost problema je povećana i više je u fokusu, ali strukturalni odgovori su i dalje fragmentirani, a nasilja pogotovo digitalnog je sve više. Nasilje - bilo obiteljsko, vršnjačko uvijek proizlazi iz hijerarhijskih obrazaca i tolerancije na ponižavanje.
Kazalište može otvoriti diskurzivni prostor, ali institucionalna intervencija mora biti sustavna i kontinuirana. Iz toga razloga ponovno sam u završnim pripremama za predstavu koja će imati premijeru u travnju u HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci i ponovno o nasilju među mladima.
Danas se među vršnjačko nasilje prenijelo u svijet mreža, i platformi TikToka, Instagrama, Snapchata pa ćemo pokušati napraviti predstavu o tome kako virtualni svijet mladih lako može završiti u tragediji koja se mogla zaustaviti- ali se sistematski svi oglušuju proizvodeći traume generacija koje će nam se tek pokazati u budućnosti kao niz izgubljenih, anksioznih, tjeskobnih i nesigurnih ljudi.
Frida Kahlo kojoj si posvetila dječju predstavu Mala Frida rekla je - Uvijek revolucionarno. Nikad mrtvo, nikada beskorisno. Stoji li i Anica Tomić uz ovu izjavu?
Ako revolucionarno znači trajno preispitivanje normi i odbijanje ravnodušnosti, onda da. No revolucija u umjetnosti za mene nije spektakularnost, nego dosljednost.
Za me je to kontinuirani rad na preciznosti, etici, estetici i odgovornosti jer kazalište možda ne mijenja strukture izravno, ali mijenja percepciju koja je temelj dugoročnih društvenih promjena.
Inspirativnu priču o Anici Tomić donosi Vegeta. Vegetu je 1959. u Koprivnici osmislila vizionarka Zlata Bartl, snažna žena čija je inovacija obilježila generacije kuhinja i postala jedan od najprepoznatljivijih hrvatskih proizvoda. Baš kao što je Zlata Bartl pomaknula granice u svijetu prehrambene industrije, tako Anica Tomić svojim predstavama pomiče granice kazališta – brišući razmak između pozornice i publike otvarajući prostor za empatiju i društvenu promjenu.
Fotografije snimljene u Galeriji Paravan.
