U pozadini svira Silent Night (Tiha noć), u očima glumaca vidimo raspon emocija te iako niti jedna riječ nije izgovorena, to je jedna od najdirljivijih i najupečatljivijih scena u filmu Zapravo ljubav.
Prošla su dva desetljeća otkako se film Zapravo ljubav prvi put pojavio na filmskom platnu, ali on i dalje osvaja publiku jednako lako kao i 2003. godine, kada je i snimljen. Što je to posebno u toj romantičnoj komediji te kako iznova uspijeva probuditi emocije u gledateljima?
Zapravo ljubav oda je ljubavi u bezbrojnim oblicima. Od obiteljskog, strastvenog, romantičnog, pa i platonskog, film ima bogat sadržaj međusobno povezanih priča s kojima se mnoštvo gledatelja zasigurno može poistovjetiti.
Po meni je upravo ta univerzalnost ono što Zapravo ljubav čini bezvremenskim filmom.
Jedan od ključnih sastojaka trajne privlačnosti koju osjećamo prema tom filmu zasigurno je fantastična zvjezdana glumačka postava.
Malo koji film iz tog perioda može se pohvaliti postavom u kojoj ima Hugha Granta, Emmu Thompson, Colina Firtha, Liama Neesona, Alana Rickmana, ili Keiru Knightley. Njihove izvedbe daju autentičnost i dubinu likovima, dopuštaju publici da suosjeća s njihovim usponima i padovima. Film je svojevrsno zrcalo koje odražava našu vlastitu ranjivost i želje, a uz takve glumce nemoguće je ne poistovjetiti se s barem jednim od njih.
Zapravo ljubav opstaje sve ove godine jer se dotiče temeljne ljudske potrebe za vezom
Uz izvanredne glumce, kreatori su vrlo svjesno smjestili radnju filma u London za vrijeme praznika. Blještava svjetla, užurbane ulice i ugodni interijeri stvaraju toplu atmosferu koja dodatno uvlači gledatelje u svijet ljubavi, koji je u filmu izvor utjehe tijekom blagdanskih dana.
Teško je uopće govoriti o filmu Zapravo ljubav, a ne spomenuti genijalnog redatelja i scenarista Richarda Curtisa. On je zaista savršeno osmislio narativ koji vješto isprepleće višestruke priče i tako stvara brojne emocije koje odjekuju kod publike na dubokoj razini.
Njegova sposobnost da uravnoteži humor i dirljive trenutke dokaz je njegove scenarističko-redateljske veličine. Osim Curtisova umijeća da naraciju dovede gotovo do savršenstva, film opstaje sve ove godine jer se dotiče temeljne ljudske potrebe za vezom.
U svijetu sve češće obilježenom kaosom i neizvjesnošću, film služi kao podsjetnik da ljubav u svim svojim oblicima ima moć povezati nas i uzemljiti.
Film me svaki put oduševi jer potiče gledatelje da cijene odnose koji oblikuju naše živote i važnost običnih trenutaka koji često prolaze nezapaženo. Zapravo ljubav film je koji će zauvijek ostati jedan od najemotivnijih feel good filmova.
Nije film koji će svima goditi, ali je zasigurno film u kojem će se mnogi pronaći. Univerzalnost priče i sam način na koji je ona ispričana nesvakidašnje su emotivni. Ovo nije samo romantični film, ovo je film u kojem tražimo utjehu.
Emotivno se vežemo za priče i u većini možemo vidjeti upravo sebe. Tražimo utjehu u likovima te, iako možemo predvidjeti kraj, i dalje smo na iglama i čekamo sretne završetke za sve naše likove.
Zapravo ljubav već nas dvadeset godina podsjeća da je i u najkaotičnijim i najtežim trenucima ljubav ono što nas sve povezuje, što nam daje snagu i razlog da nastavimo dalje. Nazdravimo za ovaj film, nazdravimo za, zapravo, ljubav!
