Živcirate li se oko nereda u dječji sobi, možda će vam biti drago pročitati da su istraživanja pokazala kao djeca koja su odrasla u neredu imaju za nekoliko bodova viši IQ. Ako vas to ne tješi jer jednostavno ne možete živjeti u kaosu i svakodnevno preskakati gomile odjeće, igračaka ili koječega, a ne želite biti onaj roditelj koji konstantno zanovijeta djetetu, možda postoji rješenje koje je zadovoljavajuće za sve.
Klinički čiste i pospremljene kuće koje izgledaju kao da su spremne za najam ili prodaju, baš kao i famozne bež sobe, nisu poticajne za razvoj dječjeg mozga.
Shvaćam da pastelne boje i bijele površine u savršenom izglancanom domu izvrsno izgledaju na Instagramu, shvaćam i da ste umorne od održavanja reda kod kuće čak i ako vam se živo fućka za Instagram… ali, nažalost, to vaše živciranje doslovno je vaš problem, nikako djetetov.
Očekivati da djeca žive po vašim pravilima čistoće nije odgoj u kojem uvažavate djetetovu dob i potrebe. Urlanje da pospreme sobu također ne rezultira dugoročno ničime dobrim.
Kratkoročno da jer će se stvari ugurati u ormare i stvoriti privid reda, ali dugoročno ćete samo stvoriti od svog djeteta osobu koja mora ispunjavati tuđa očekivanja i nabrzaka srediti stvar radi prezentacije.
Da bismo shvatili zašto djeca vole "kaos", trebamo zaviriti u njihovu glavu.
Pospremanje sobe često je razlog sukoba. Za roditelje stvari su na svojem mjestu kad su spremljene u ormare. Za dijete njihovo je mjesto… ondje gdje ih je stavilo i gdje ih može vidjeti, objašnjava autorica Isabelle Filliozat u knjizi "Sve smo pokušali".
Pospremi ovaj nered - dijete ne razumije. Njemu nema nikakvog nereda, sve je tamo gdje treba biti, gdje je ono stavilo neku stvar. I zaista je tako. Dijete će u sekundi pronaći i najmanji autić u silnom neredu, ali samo ako je ono stvorilo taj nered. Mina točno zna gdje je što stavila, nevjerojatan je taj mozak. Kad ja nešto pomaknem u sobi, ona u roku od 5 sekundi od ulasku u sobu to skuži.
Iako sam "reduša", sasvim mi je u redu da su igračke posvuda po stanu dok nije vrijeme za odlazak iz kuće ili na počinak. Kuća je mjesto za život, ne za izložbu.
Prva nisam ljubiteljica odgoja bez granica. Ali umjesto da se nerviram jer su igračke od poda do stropa, počne mi biti drago da jesu. Jer to znači da ih koristi
Kad Mina izvadi sve igračke i napravi eksplozivni nered u kojem nema šanse da je išta na svom mjestu, uz smiješak slegnem ramenima jer znam da je zapravo sve na svoje mjestu – ali onom na kojem Mina želi. To su uostalom njezine igračke, zašto bih ja određivala gdje će što biti?
ZATO ŠTO SAM MAMA, čujem vas kako vičete u sebi dok ovo čitate i razmišljajte kako ćemo na taj način napraviti razmaženu djecu. Stanite.
Razumijem vas jer ja prva nisam ljubiteljica odgoja bez granica. Ali umjesto da se živciram jer su igračke od poda do stropa, počne mi biti drago jer jesu. Jer to znači da ih koristi. Igračke nisu za ladice, košare i ormare, jednako kao što knjige nisu za police. Igračke su za igranje, knjige za čitanje.
Kad djetetu pospremite igračke, to znači da ste ih od njega zapravo skrili. Ono ne misli na te igračke jer ih ne vidi. Otprilike kao i mi s nekom odjećom koju kupimo i spremimo pa je otkrijemo u ormaru nakon nekoliko mjeseci – tad se sjetimo da smo je kupili!
Ali odrastanje u neredu, koliko god možda za nekoliko bodova mentalno osnaživalo djecu, nije baš nešto što bih ja mogla izdržati. Nered mi izaziva određenu dozu nelagode, a kako je nered često vezan uz prljavštinu (jer ljudi skinu nošenu odjeću pa je odbace na fotelju, na podu je gotovo uvijek prašnjavo, a kupaonica je poseban izvor ne tako krasnih bakterija, baš kao i prljava kuhinja s ostacima hrane), nedopustivo mi je da ne održavam minimalan red. Kao i da ga održavam ja sama. U kućanskim poslovima treba sudjelovati svi ukućani, a ako svi tek 15 minuta dnevno posvete pospremanju, kućanstvo može itekako biti uredno.
Bitno je i da djeca sudjeluju u ritualu pospremanja. Naravno, treba znati što očekivati od koje dobi i kako na lijep način učiti dijete da ne živi u neredu.
Jednogodišnjaku pokažite kako slažete stvari u košaru ili na policu.
Dvogodišnjaku ponudite izbor (Hoćeš prvo pospremiti plišance ili autiće?).
Trogodišnjaku ponudite pomoć (Ajde, ja ću pospremiti knjige, a ti kocke?).
Četverogodišnjaku dajte upute jednu po jednu (Pospremi kockice, idemo uskoro na spavanje.). Kako dijete u tim godinama ne može pamtiti x uputa, dobro je dati im jedan zadatak, a onda za nekoliko minuta provjeriti kako mu ide te dodati novi (Odlično, kockice su u kutiji! A sad još autiće pospremi i to je to.)
Djeci se neće dati svaki put surađivati da pospremaju, baš kao što se ni vama ne da uvijek pospremati. Ako vidite da se stvari iz dana u dan samo gomilaju, dobra je taktika da dio igračaka s kojima se dijete dulje vremena nije igralo pospremite. Možete te igračke izvaditi za nekoliko mjeseci pa će djetetu biti opet zanimljive li ih jednostavno poklonite ako ih je dijete preraslo.
Kod nas doma prava je invazija plišanaca. Mina jednostavno obožava plišance, ali s nekima se ne igra već godinu dana. Čak i nakon što sam ih ponovo izvadila, jednostavno ih ignorira. Radi se o dinosaurima. Prerasla ih je, fazu dinosaura zamijenili su jednorozi i "obične životinje".
Pitala sam je možemo li dati neke plišance djeci koja ih nemaju, odmah je rekla Da!. Odabrala je one koje želi donirati. Plišanci se sada suše kako bi bili čisti i spremni za neku drugu djecu.
KBC Rebro privremeno je obustavilo primanje doniranih plišanaca jer ih imaju jako puno, a stranica Dječji šareni ulaz na Facebooku sada najavljuje širenje te divne akcije na neke druge institucije, pa ako nemate kome u svojoj okolini darovati divne plišance, zapratite ih. Možete pitati i u vrtiću primaju li nove igračke. Mi smo tako udomili dosta toga plastičnog, a čitavog. I svima bude dobro.
