Dijete sam rastavljenih roditelja. Nakon razvoda i smrti mog biološkog oca, majka se preudala. Moj očuh odigrao je značajnu ulogu u mom životu i volim ga kao oca, možda i više. No moj brat nikad nije dijelio moje osjećaje. Zašto djeca iste majke nekad ne vole svoje očuhe?

U doba kad smo odrastali, malo tko se rastavljao. Bila sam tek jedno od malobrojne djece koje nije odrastalo uz oca. Moja majka prekinula je odnos koji je štetio obitelji. Tu odluku nije donijela preko noći, štoviše donijela ju je čak i prekasno ako me danas pitate.

Imala sam sedam godina kad sam ušetala u naš stan nakon dva mjeseca ljeta koje sam provodila kod none na Hvaru.

Bilo je neobično tiho. Stan nije ni smrdio na cigarete. Znala sam da se nešto promijenilo.

„Tata više ne živi s nama,“ objasnila mi je mama dok me grlila. Sjele smo zajedno i ja sam shvatila da je tata sad na drugoj adresi. Možda su me trebali zajedno obavijestiti. No možda takvo što nije bilo moguće. Previše nekad tražimo od svojih roditelja.

Znam da sam tad osjetila nekakvo olakšanje. Nije bilo one napetosti u zraku koja se nekako uvijek osjećala. Nije bilo nepoželjnih tonova. Od tog dana pa sve do smrti moje majke nisam više čula povišen glas. Tata mi, začudo, nije nedostajao jer je njegovim odlaskom mjesto stanovanja postalo ljepše.

Moj brat bio je osam godina stariji i znao je prije mene, znao je više od mene. Nikad nismo razgovarali o razvodu svojih roditelja, ali njega je pogodio drastično. Bio je loš u školi, loš prema meni, loš prema majci godinama nakon toga.

I nikad dok je majka bila živa nije u cijelosti prihvatio našeg očuha.

Moram vam reći nešto o svom očuhu.

Moj očuh ima najtoplije oči na svijetu. I pogled janjeta.

Moj očuh je visok čovjek koji se nikad nije postavio visoko.

Moj očuh je vrijedna osoba kojoj ništa nije bilo teško.

Moj očuh je predivna osoba koja je bio podrška mojoj majci u svim njezinim borbama s tumorima.

Bez njega, ja bih danas vjerojatno bila teško krš od osobe. Bio je tu za moju mamu, ali i za mene, kad god je trebalo.

Nikad mi nije smetao. On je nenametljiv tip. Niti jednu minutu svog života nisam pomislila da mi je ukrao oca. Moj je otac ukrao sam sebe od nas. Moj brat ne misli tako. I to je njegovo pravo. Sigurna sam da je u osam godina što ih je proveo dulje s ocem imao više prilika upoznati ga i zbližiti se s njim, iako se jasno sjećam i njihovih sukoba.

Nakon jednog takvog sukoba ja sam počela mucati. Tako je kod nas bilo. Glasno i ne baš previše dobro.

Dok će dijete biološkom ocu dozvoliti i oprostiti autoritativne stvari, očuhu se takve stvari mogu lako i dugotrajno zamjeriti. Stoga je najbolje što svaki očuh može napraviti jest osluškivati i polagano graditi odnos s djetetom.

Postalo je dobro kad je u naš život stigao očuh. Meni barem.
Moj brat je već bio punoljetan. Bio je rat.

Očuh se uselio k nama, tako je mama tražila. To mi je pružalo nekakvu dodatnu sigurnost. Osim toga, majka je bila nasmijana, bolje volje, a sve se to odražavalo i na mene. Voljela sam kakva je bila moja majka iako je oduvijek bila zaista dobra mama.

No moj brat smatrao je njegovo useljenje prevarom. Mrzio je našeg očuha. Naš je otac još bio živ, ali nije se valjda mogao nadati da će otac ikad biti dio naše obitelji. Nije shvaćao da novi čovjek u majčinom životu ne znači manje ljubavi prema nama

Mislim da ga je zavolio tek kad je naša mama umrla. Kad je shvatio koliko je taj čovjek zapravo velik. Ne znam, ne pričamo o tome, ali po djelima mi se čini da ga voli.

Pisala sam već o tzv. efektu oca. Dobra je stvar, pokazalo je istraživanje, da djeca koja odrastaju uz brižnog očuha imaju uglavnom iste prednosti kao i djeca koja odrastaju uz biološkog oca.

Djeca dobrih očuha odlično prolaze u školi, imaju zdravije odnose s vršnjacima i manje će patiti od depresije u odnosu na djecu koja odrastaju samo uz majku. No izazov je postići takav odnos s očuhom.

Nisam psiholog, niti stručnjak za obiteljske odnose, ali znam da se isti set pravila nikako ne odnosi na biološke i tzv. zamjenske očeve.

Dok će dijete biološkom ocu dozvoliti i oprostiti autoritativne stvari, očuhu se takve stvari mogu lako i dugotrajno zamjeriti. Stoga je najbolje što svaki očuh može napraviti jest osluškivati i polagano graditi odnos s djetetom.

Ja se uvijek sjećam trenutka kad mi se očuh baš jako svidio.

Bila sam tinejdžerica i majka me nije puštala do kasno vani. Zapravo, redovno sam morala prva doći kući i bunila sam se zbog toga, plakala zašto je takva. Kad bi je majka jednom rekla da dođem kući u toliko i toliko sati, očuh me pogledao i dodao „ajd možeš pola sata dulje.“ Sjećam se kako sam ga obožavala u tom trenutku!

Možda su se unaprijed dogovorili o tome, možda je samoinicijativno to rekao, ali me ta sitnica, taj mali znak pažnje koji mi je dao točno ono što sam htjela, dodatno gurnula ka njemu.

Puno je sitnica bilo kad mi je pokazao da me voli. Jedna od tih je da sam trebala lampu za čitanje u sobi, ali nismo imali novca da si je priuštimo. On ju je sam izradio!

Mama i kći Rastavljena majka nije jadna žena. Ona je hrabra žena. Žena borac. Žena koja iznova kreće. Poštujte je.

Moji biološki roditelji su preminuli prije 20+ godina. No očuh je i dalje prisutan u mom životu. Moja Mina zove ga „dida.“ A njemu se u oku pojavila suzica kad je to čuo od nje.

Čujemo se redovito, posjećujemo koliko možemo, a mom nećaku je on postao baš kao pravi, najpravcatiji, dida. Ma i više od toga. Njih dvoje su nekako od rođenja mog nećaka bili tandem. Moj ga nećak obožava.

Taj njihov odnos mi je nakon smrti majke bio dokaz da on nije samo bio suprug moje majke, nego zaista dio obitelji. I da ti oni najbliži ljudi u životu uopće ne moraju imati isti DNK kao ti.

Zoki, volimo te svi.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju