Ne razmišljam o rastavi, ni u jednom kutku mozga (kuc kuc), ali neki događaji oko mene naveli su me da napišem ovaj članak. Želim dati podršku svima koji su nesretni u braku, pogotovo ženama.
Dijete sam rastavljenih roditelja. Prekasno rastavljenih roditelja. Odrasla kao katolkinja u malom mjestu na otoku, moja je mama viđala samo cjelovite obitelji. Zato se godinama borila da održi na životu svoj brak u kojem je bilo nas dvoje djece. Pričala je sa svećenicima, govorili su joj da izdrži, iako je već bilo znakova nasilja. Neću o tome kakvo je nasilje bilo posrijedi, samo ću vam reći da psihičko nasilje često boli puno više od fizičkog. Nevidljivo je pa vam ne vjeruju. Modrica se vidi, uvreda i ponižavanje ne.
Sjećam se, bio je kraj ljeta nakon mog prvog razreda osnovne, godinu dana otkad sam počela mucati jer sam vidjela jedan prizor mame i tate koji me prestravio. Živjeli smo tad u Splitu. Vratila sam se kući nakon dugog ljeta na otoku kod none i dide, ušla u stan i bilo je neobično tiho.
Tata više ne živi s nama, tiho je rekla mama i sagnula se da me utješi. Hvala bogu, rekla sam. Ljudi moji, ja se sjećam osjećanja olakšanja, a imala sam samo 7 godina. Osjetila sam da je mami lakše. Tata je prema meni uvijek bio dobar, bila sam njegova mezimica, ali osjetila sam olakšanje. Jer život u kući gdje se dvoje odraslih vidno ne slažu, a kamoli nešto gore, jest najgore odrastanje. Djetinjstvo iz pakla nije djetinjstvo u kojem mama i tata ne žive zajedno, djetinjstvo iz pakla je ono u kojem mama i tata žive zajedno, ali se ne podnose. Ili jedan od njih ne podnosi onog drugog.
Odrasla sam sretna samo zbog mame. Stvorila je naš svijet pun ljubavi i tihih tonova, svijet pun razumijevanja za greške.
Nije lijepo biti dijete rastavljenih roditelja. Tata fali. Ili mama fali. Tužno je to za dijete. Ali živjeti tako da pred očima djeteta gazite ženu ili muža, da ih ponižavate, da im govorite kojekakve stvari, vičete, lupate ormarima i vratima je još tužnije. Odgajate tako još jednu generaciju koja će kad odraste vikati i lupati. Jer dijete misli da je to normalno, uči obrasce i ne zna kako da ih prekine.
Moja se mama uspjela rastaviti. Smogla je snage reći „ne“ tom životu, reći „ne“ ogovaranjima u selu i reći „da“ boljem životu za sebe i svoju djecu. Odrasla sam sretna samo zbog mame. Stvorila je naš svijet pun ljubavi i tihih tonova, svijet pun razumijevanja za greške. Danas kad sam i sama mama vidim koliko nas je štitila i žao mi je što je umrla da joj sad ne mogu reći još jednom Hvala ti mama za sve.
Najviše joj hvala jer mi je pokazala da ljudi sami biraju svoju sreću i da njihove odluke kroje i tuđe živote. Naučila me da ne treba tolerirati loše odnose, da žena treba imati svoj novac i slobodu da kaže „ne“.
Rastavljena majka nije jadna žena. Ona je hrabra žena. Žena borac. Žena koja iznova kreće. Poštujte je, umjesto da ih ogovarate. Treba imati snage napustiti loše navike.
Za vas koji loše govorite o rastavljenim ženama imam jednu basnu s porukom:
Lisica i grožđe
Gladna lija, tražeći sebi hrane, vidje vinovu lozu, pa pod lozom stane. Ogleda je, ima li na njoj roda, da joj gladnoj slatke hrane poda.
Ima grožđa, baš krasna. Samo da se i ubrati može. Ali se loza oko brijesta vije, pa je teško do njeg doći. Teške brige lisicu sad muče.
Ona misli mîsli svakojake; skočila bi, da imade krake. Poletjela bi, da imade krila. Mlatila bi, da imade ruke; ali ih nema, pa sad eto teške muke.
Vidi lija da se grožđa neće dočepati, protiv srca grožđu se nasmije i reče: "Brala bih te, ali si kiselo, a ja berem samo grožđe zrelo!"
Lako je mrziti ono što ne možemo imati. U ovom slučaju snagu da ostavimo loš brak. Je li vaš brak toliko loš da morate učiniti sve da vam se tuđi učini još gorim pa da vama bude lakše?
