Vi stariji od 40, a možda i vi nešto mlađi, sigurno se sjećate kako su nas prije roditelji znali poslati u sobu ili na dvorište da se igramo. Odrasli su imali svoje razgovore, djeca su bila dio tog svijeta, ali ne njegov centar.
Postojalo je neko nepisano pravilo: kad odrasli razgovaraju, djeca se maknu. Ne zato što nas se nije voljelo, nego zato što se znalo da svijet ne postoji samo zbog nas. Nije im se toleriralo konstantno upadanje u riječ i deranje. Znao se red, kako bi rekli stariji.
Danas? Sve je obrnuto. I nije dobro.
Danas se odrasli prilagođavaju djeci. Razgovori se prekidaju svakih trideset sekundi. Rečenice ostaju nedovršene, samo zato da bi djeca mogla pitati neku glupost ili da bismo ih utješili jer su zapeli o tepih, pali i na sekundu ih je zaboljelo. Oh, drama.
Jer nas uče da trebamo biti prisutni, biti tu za svoje dijete uvijek i stalno, ne zanemarivati njihove potrebe, konstantno im objašnjavati i nuditi prilike da se razvijaju.
Pa kad mi nakon 16. puta dosadi prekidanje razgovora s nekim i okrenem se s onim: "Mama priča. Molim te da me ne prekidaš više.", ponekad nastane ona mala neugodna tišina s druge strane stola. Kao da sam upravo udarila dijete, ne mu postavila granicu.
Sjedite li za obiteljskom ili prijateljskim stolom za kojim je hrpa djece, obratite pažnju na dinamiku. Obratite pažnju na to koliko su roditelji dozvolili djeci da im zapovijedaju i naručuju usluge.
"Mamaaaaaa, maaaaama" viče jedan šestogodišnjak s kojim smo prijatelji. Mama ustaje od stola, dolazi do djeteta na kauču i pita što je bilo. "Dodaj mi vodu," naručuje mali šef. A čaša vode je na stoliću pored njega!
I čarape nije mogao sam obući, jer mu se zapravo to nije dalo. Zna da će mama i to napraviti. A onda se pitamo zašto smo kronično iscrpljeni.
Problem nije u djeci. Problem je u granicama kojih nema.
Svijet se ne okreće ni oko vas ni oko mene. A bome ni oko naše djece. Ali tako se ne ponašamo
Odgajamo djecu s idejom da im se ništa ne smije uskratiti. Ni pažnja, ni prostor, ni vrijeme. Imate nekad osjećaj da zanemarujete djecu ako ih niste vidjeli sat vremena jer se igraju u svojoj sobi. Bez mobitela, naravno. Ako im redovito dajete mobitel, s pravom posumnjajte da ih zanemarujete. Mobitel ne donosi ništa dobro mlađoj djeci. Donosi vama potreban mir, ali ta je usluga gora od medvjeđe.
Loša usluga naplatit će se kasnije u životu. Ako djecu možete smiriti jedino mobitelom, nažalost zakazali ste u roditeljstvu. Djeca bi se trebala moći sama kontrolirati i smiriti, naći samostalno neku zanimaciju i ne tražiti od roditelja ili mobitela da mu bude konstantan animator. Pa nismo u dječjem hotelu da se sve vrti oko njih. Pravi život nažalost nije nimalo nalik dječjem hotelu.
Postavljanje granica djeci je nužno. I za vas i za njih. Nikad nismo imali nesigurniju, nemirniju i zahtjevniju djecu. Jer stalno očekuju od svijeta da nešto napravi za njih. Djeca više ne znaju biti sama, podnijeti dosadu ili poštovati tuđi prostor jer im nitko nikad nije rekao da taj prostor postoji.
Granice nisu trauma, dobre su za djecu
Valja zapamtiti da svaka granica nije trauma i da "sad ne mogu" nije emocionalno zapostavljanje. Sasvim suprotno, to je dugoročno dobro za njih. To što će se dijete derati trenutačno jer je čulo "ne može", to je ona mala frustracija potrebna za odrastanje, za neko buduće lakše snalaženje u odnosima s drugima i samim sobom.
Pokušajte ne biti ekskluzivni "DA" roditelj pod svaku cijenu. I nemojte osjećati krivnju kad djeci postavljate granicu jer granice nisu kazna. Granice su sigurnost.
Ako ih odgajamo tako da svoje svakodnevne aktivnosti organiziramo oko njihovih, odgajamo ih za nesretnu budućnost: onoj u kojem se realan svijet ne vrti oko njih.
Dijete koje zna da odrasli razgovaraju i da ne prekida razgovor bespotrebno uči se strpljenju.
Dijete koje ima svoj prostor za igru uči red.
Dijete koje ne dobiva stalnu pažnju uči biti samostalno.
Dijete koje zna da svijet ne staje kad ono nešto želi uči o stvarnom životu.
Naučite djecu čekati. I da se svijet ne vrti oko njih. Na kraju krajeva, djeca trebaju roditelje, a ne publiku.