Bio je to običan natječaj za posao u jednoj manjoj firmi čija je vlasnica moja prijateljica. Tražila je studente i svježe diplomirane za posao na početničkoj poziciji. Dobila je 40-ak prijava.
Dvije prijave za posao poslale su majke potencijalnih zaposlenika. Mojoj prijateljici prvo nije bilo jasno, ali pomislila kako možda ta djeca imaju posebne potrebe, pa im je bila potrebna pomoć majke te je otvorila i njihove životopise.
Nigdje nije navedeno da je ijedno od dviju prijavljenih osoba s invaliditetom od vrata ili nekim oblikom posebnih potreba za koje ti treba tuđa ruka da ti napiše mail. OK, možda ti mladi jednostavno nisu imali svoj mail, pa je majka poslala.
Zbunjena, ipak je pozvala i to dvoje na intervju. Ukupno je 10-ak kandidata od svih prijavljenih zadovoljavalo minimalne uvjete za prvi razgovor.
Obje osobe došle su u pratnji majke. Kad je moja prijateljica zamolila jednu od majki da ostane u hodniku dok ona razgovora s njezinim djetetom, inače odraslom osobom koja je kandidat za posao koji nije predviđen da ga radi i roditelj – majka se pobunila.
U jednom trenu moramo pustiti djecu da žive svoj život.
Ja sam tu jer je ona malo sramežljiva, neće vas ona znati pitati sva pitanja s obzirom na to da joj je prvi posao, prvo je blago rekla zašto bi ona isto htjela ući u sobu za intervju.
Gospođo, sve je OK. Ima vremena za naknadna pitanja, sad ćemo samo prvo porazgovarati o vještinama i poslu, pokušala je objasniti poslodavka, ali majka je rekla da bi ona ipak samo slušala intervju ako može.
Nažalost, ne može. Iskreno, želim popričati s kandidatima bez njihovih roditelja ili partnera u blizini.
Pa što vam ja smetam ako je sve pošteno!, započela je majka i nastavila s nizom poluuvredljviih komentara.
Gospođo, samo radite djetetu štetu ovim nastupom, bojim se da ćete ometati posao ako toliko kontrolirate vlastito dijete već sada, objasnila joj je sad već pomalo iritirana, na što se gospođa majka digla sa stolca i odvukla sebe i svoje dijete kroz izlazna vrata brbljajući na sav glas: Što si ova umišlja, ta očito nema doma mamu!
Druga je majka samo došla dopratiti dijete jer dijete nije vozač i nije upoznato s kvartom pa da se ne izgubi. No na molbu da ostane u hodniku reagirala je odobravanjem: Naravno, gospođo, samo vi polako.
Razgovor s potencijalnim zaposlenikom, jer ovog se puta radilo o dečku, trajao je 30-ak minuta jer se kandidat dobro snalazio na razgovoru za posao. Kaže da je poslao prijavu s majčina maila samo jer on ima lošu e-adresu koja nije ozbiljna. Dok je pristojno ispraćala kandidata, majka je počela s pitanjima o uvjetima, o plaći, o tome može li on kad je berba nečega dobiti godišnji… Kad je majka kasnije još dvaput telefonski zvala potencijalnu poslodavku svoga sina, ona je shvatila da majka sve kontrolira i da bi mogla stvarati probleme. A to nikom nije plus.
Te su dvije majke srušile svojoj djeci šansu.
Ovo je samo jedan od svježih primjera.
Majke, u svojim dobrim namjerama, ponekad zaista pretjeraju i djeci rade medvjeđu uslugu.
Moramo kao roditelji jednom pustiti djecu da napuste naše gnijezdo. A za to ih moramo naučiti letjeti. Jer ako nismo, ako smo uvijek letjeti za njih i donosili im hranu umjesto da ih učimo letu, neće nikada poletjeti.
Helikopter-roditelji, a posebno oni tzv. travnjak-roditelji koji metu stazu životnog puta svoje djece, najčešće odgajaju nesposobnu djecu koja se izgube prvi put kad nisu pod nadzorom, kad nemaju koga upitati za pomoć, kad ne znaju mogu li nešto napraviti bez odobrenja.
Helikopter-roditelji koji previše nadziru što radi njihovo dijete rade upravo to – ubijaju samopouzdanje vlastitom djetetu dobrim namjerama. Previše ustrašeni od svijeta i sami, pokušavaju svoje dijete zaštititi od nepoželjnih stvari, bilo da se radi o padu u parkiću ili o pronalasku posla.
I dok djeci zaista treba roditeljska podrška i saznanje da su sigurni i da ih roditelj podržava, roditelji trebaju napraviti odmak od života svog djeteta omogućujući mu da samostalno donosi odluke, da se bori, da padne i da se digne. Ta ravnoteža između podrške i davanja slobode djetetu da otkrije vlastite želje, slabosti i mogućnosti osnova je načina na koji djeca razvijaju samopouzdanje.
Dijete će pogriješiti. Dijete neće uspjeti. Dijete će plakati. I to nije nimalo smak svijeta. Smak djetetova svijeta jest da mu vi držite komande dok ono pokušava navigirati odraslim životom.
U jednom trenu moramo pustiti djecu da žive svoj život. Bilo bi dobro da se to dogodi i prije traženja prvog posla, a ako već nije - duboko udahnite i ostanite kod kuće kad dijete ide na intervju. Vjerujte, poslodavci vas ne žele vidjeti ni blizu! Poslodavci trebaju samostalnog radnika.