Nikad u povijesti roditelji nisu toliko vremena provodili sa svojom djecom i nikad prije nije bilo toliko nesretne djece, s mentalnim problemima.
Nježno roditeljstvo u kojem se djeci popušta, u paketu s planom i programom odgoja djeteta stvorilo je generacije izgubljene djece koja nemaju razvijenu maštu, samokontrolu i ne znaju što hoće. Jer su im roditelji govorili što oni trebaju htjeti i popunjavali svaki slobodan trenutak nečim korisnim.
Umjesto da se slobodno igraju, oni moraju na satove klavira.
Umjesto da maštaju, oni moraju učiti španjolski.
Umjesto da se dosađuju, oni moraju ići na STEM radionice.
Umjesto da ogrebu koljena, oni nose štitove.
Umjesto da se sami penju na drveće, oni imaju roditelje koji im pomažu.
Dragi roditelji, spustite helikopter
Mame i tate koji su u stalnom strahu da se njihovoj djeci neće nešto loše dogoditi ili da će, u najmanju ruku, propustiti neke šanse u životu zovemo helikopter roditeljima. Oni stvaraju više štete nego koristi za svoje dijete.
Najčešće ih brine sreća i sigurnost njihove djece, a sve se nekako svodi na dva pitanja: Što ako dijete pogine u nesreći i što ako ne upiše željeni fakultet? U tom strahu da se djetetu ne dogode nepoželjne okolnosti, brojni roditelji pretvaraju se u prave menadžere.
Današnji roditelji kao da u svemu vide rizik.
Toliko je novih rizika o kojima naši roditelji nisu uopće razmišljali. Stavljamo štitnike na oštre rubove stolova, štitnike u strujne utičnice, vratašca navrh stepenica…
Strah od nesreće podjednako je prisutan kod većine roditelja. Pretjerana zaštita stvorilo je nesposobnu djecu koja ne znaju procijeniti rizik. A to su mogli naučiti da su ih roditelji puštali da se slobodno penju na stabla i ogrebu koljena.
A strah od poslovnog neuspjeha?
Vidite po serijskim odlikašima u školama koja je opsesija postala imati sve petice da bi dijete mogli upisati poželjnu školu. Sad kad su svi odlikaši, posebni bodovi se cijene pa su onda roditelji posebno nabrijani na izvannastavne aktivnosti.
To se posebno odnosi na roditelje koji pripadaju srednjem sloju društva i koji bi htjeli da njihovo dijete uspije u životu.
Vidite ih kako nakon posla razvoze djecu od aktivnosti do aktivnosti. Svakog dana dijete ima neku aktivnost. Ili barem dodatne instrukcije iz engleskog, matematike, pa čak i povijesti.
Jer ne d'o bog da se dijete ne upiše u tu elitnu gimnaziju. I onda se svi nerviraju – i roditelji jer su u stresu da nešto nisu dobro napravili i djeca jer moraju sve to raditi kako bi pokazali da cijene tu roditeljsku žrtvu. A zapravo bi svima bilo bolje da otkažu te satove klavira.
Ponekad ovaj novi stil pretjeranog roditeljstva neće nauditi djeci. Ali će izmoriti roditelje. Pa se onda tako umorni i fokusirani na jedno dijete teže odlučuju da imaju dvoje ili troje djece.
A puno djece bi radije imalo brata ili sestru nego znalo svirati klavir. I sigurno bi bili sretniji da vide manje umorne roditelje.
