Strašni prizori stižu s koncerata Aleksandre Prijović u Osijeku. Oduševljena publika pjeva uglas svaki stih, pleše, plješče, skandira, povremeno i zaplače kad udare emocije. Sve u svemu, jedno kompletno koncertno iskustvo, pomislio bi čovjek da se dobro provode.
Stvarno strašno, tko još ide na koncerte omiljenih pjevača i zabavlja se na njima?
Aha, pardon, nije problem u koncertu, to smo apsolvirali. Problem je u Aleksandri Prijović i tome kakvu glazbu izvodi. Zna se uz kakvu se glazbu zabavljaju Hrvati, barem oni pravi. Mi doručkujemo uz Mozarta i uspavljujemo se uz gregorijanske korale, iz naših zvučnika dopiru isključivo kompleksne melodije i dubokoumni stihovi.
Nas ne voze te elementarne emocije i jednostavne pjesničke slike koje nam isporučuju susjedi.
Doduše, nešto je drugačije bilo u zraku nakon Aleksandrinog prvog osječkog koncerta. Nije bilo previše reakcija ni na vijesti da ih redom rasprodaje, nema više kolektivnog iščuđavanja dijela javnost zbog njezinih uspjeha. Tu i tamo opet netko priupita tko je ona i zašto je bitna, odbijajući priznati da je Prijović, s ludnicom koju je izazvala, postala dio naše opće kulture, materijal za glazbene i medijske teoretičare.
Jesmo li, napokon, došli k sebi i shvatili kako nema ništa čudno u tome da trenutno najveća balkanska glazbena zvijezda, na krilima novog albuma nakrcanog hitovima, puni dvorane na jednoj od najuspješnijih regionalnih turneja u posljednjih nekoliko desetljeća?
Ili je čudno samo to što ih puni u Hrvatskoj jer nju ovdje baš nitko ne sluša, osim onih koji su je tjednima držali u trendingu, streamali njezin album na glazbenim servisima i pokupovali karte za koncerte dok si rekao dam dam dam?
Ne samo da ne slušamo nju. Nikako, ni pod kojim uvjetom, ne slušamo te cajke. Istovremeno ne znamo ni točno objasniti što su cajke pa ćemo često i običan pop s malo narodnih elemenata poistovjetiti s turbofolkom iz ranih devedesetih kojeg se i Srbi odavno srame.
Da se ne lažemo, dijelu Hrvata cajka je sve što dolazi iz Srbije. To je onaj dio koji uporno pokušava ispolitizirati Aleksandru, rođenu na samom kraju Domovinskog rata i odraslu u Baranji. Onda imate dio koji zazire od svega s narodnim prizvukom. To su oni koji se ruše u nesvijest kad se na svadbi zapleše kolo. Njima je i nematerijalna kulturna baština seljačija pa im ne možete zamjeriti što ih i trileri uznemiravaju.
Koga to naša djeca slušaju?
Ovaj put prevagnuo je onaj dio koji sluša pop-folk izvođače i ne srami se to priznati. Iz nekog razloga prelomilo se baš na Aleksandri, izvukla je ljude iz glazbenog ormara.
Možda je, dijelom, i do njezine osobnosti, ponašanja.
Koga to naša djeca slušaju, jedan je od internetskih vapaja iz prvog vala mržnje prema njoj. Slušaju Priju, pristojnu da pristojnija ne može biti. Bude ti žao što je toliko pristojna i ne probudi malo svoju unutarnju Karleušu pa da napokon pobriše pod s hejterima. Ne može ona to, nije konfliktna. Nasmije se svakome, pozdravi, da izjavu, profesionalno odradi svaki koncert. Niže hitove, ignorira provokacije i fokusira se na fanove koje skuplja ko Pokemone.
Ne prebacujmo odgojnu ulogu na glazbu. Ako ste djecu pravilno odgojili, nema te glazbe koja će ih oštetiti. Uostalom, predrasuda da svi koji slušaju cajke pijani lupaju glavom o zidove klubova jednako je besmislena poput predrasude da svaki darker štuje Sotonu.
Niti jedno kritiziranje Prije ne prolazi bez spominjanja njezina izgleda. Operirala se žena, promijenila na sebi što joj se nije sviđalo i ne skriva to. Kakvu sliku šalje našoj djeci, kaže drugi vapaj.
Može si nadoštukati još tri glave na vrat ako to želi, njezin izbor, njezina volja i njezino tijelo. Njezin, definitivno, nije zadatak dizanja samopouzdanja naših kćeri. Mi ih moramo naučiti kako se voljeti u svom originalnom obliku, bez korekcija, i poslati ih čvrste i sigurne u svijet koji će ih pokušati mijenjati. Aleksandra je tu da ih zabavlja.
To je ključna riječ - zabava. Ekipa koja sluša cajke odmah će vam reći da se odlično zabavljaju uz takvu vrstu glazbe. Čega se onda oni koji su alergični na njih i zabranili bi ih toliko boje? Možda se boje da bi se i njima moglo svidjeti to što čuju.