A u svim tim neizbježnim promjenama, jedno ime ostalo je konstantna - Ivana Ivančić.
Kada je prije točno 20 godina emitiran prvi Dnevnik Nove TV njezino ime bilo je na popisu urednika koji sjede u srcu režije i prate kako se svaka sekunda i kadar pretvaraju u novu informaciju. Ivana je u režiji i danas kao najdugovječnija urednica najgledanijeg Dnevnika i čini se kako se nije niti malo umorila.
Ja uopće nemam osjećaj da je to "tako dugo", meni su sve te godine proletjele. Možda i zbog toga jer sve te godine radim posao koji volim i u kojem svakodnevno mogu raditi i na sebi.
Kada ste negdje od nulte faze u kojoj Dnevnika de facto nije bilo na medijskoj mapi Hrvatske i dođete kroz godine do toga da ste svojim radom i znanjem gradili, digli i održali takav sustav na poziciji lidera – to je dobar osjećaj ponosa i strasti, odgovara nam Ivana na pitanje što ju je tako dugo zadržalo na ovom mjestu.
20 godina promjena, odrastanja i učenja
U protekla dva desetljeća dogodilo se toliko toga. Studenti koji su dolazili na praksu, danas su odrasli ljudi, roditelji. Ivana ih je gledala kao odrastaju i sazrijevaju, bila im je mentor, ali i sama je učila. Teško je zato 20 godina sažeti u samo nekoliko rečenica.
Scenarij za "Televizijska posla" ili da budemo aktualni "The Morning Show" su vesela sveska što bih ja mogla reći o svemu što se događalo zadnja dva desetljeća – u svakom smislu, kaže Ivana i dodaje da je uz sve promjene i odrastanja jedna stvar za nju uvijek ista i ima istu mjeru.
Treba ostati čovjek i imati u sebi poniznosti. Ja sam od svakoga s kim sam surađivala i surađujem svih ovih godina učila, od nekih kako treba, a od nekih bome i kako ne treba. Meni osobno, pedesete su nove tridesete, poručuje.
Priznaje da je nakon toliko godina rada ponekad izazovno zadržati kvalitetu na uredničkoj poziciji, ostati svjež i relevantan, ali...
Ako znaš tko si, kojim putem i s kim ideš, kakva ti je oprema potrebna i kamo želiš doći , onda nema problema, još se i zabaviš na tom putu. Na Mount Everest ne ideš u japankama, objašnjava Ivana koja se od vijesti ne treba i nema potrebu isključivati.
Meni je posve normalno da sam informirana i da znam što se događa i ako nisam u šihti taj dan ili sam na godišnjem, i ne moram zbog toga biti "online" od 0-24. Nama koji se bavimo ovim poslom je još lakše – točno znaš gdje i što čitaš i gledaš i koga pitaš, kaže i dodaje kako po njenom mišljenju teze o nemogućnosti isključivanja u poslu pokušavaju nametnuli ljudi koji sebi tako daju na važnosti i grade sliku vlastite nezamjenjivosti.
Ravnoteža je u nama samima, pa imaš život i izvan posla. I ne živiš da bi radio, nego radiš da bi živio, Ivanin je stav.
Jutro u miru prije televizijske užurbanosti
Na dane kada radi, a koji su jako dugački, Ivana voli imati jutro za dotjerivanje u miru, obavezno uz šalicu turske kave.
To vrijeme kada sam sama sa sobom i buljim u zelenilo ili sivilo, ovisno o godišnjem dobu, a misli se roje i slažu arhitekturu dana je jako produktivno i korisno, kaže.
A nakon takvog početka dana, spremna je ili barem mora biti spremna za sve što je čeka u smjeni u kojoj čini sve kako bi zadržala pažnju publike koja će tog dana sjesti pred ekrane kako bi baš na Novoj TV dobila svaku važnu informaciju.
Te ljude, tu publiku Ivana baš nikad ne podcjenjuje i mišljenja je da baš zbog toga ostaje vjerna Dnevniku Nove TV.
U golemoj količini informacija kojima je naša publika izložena sa svih strana mi smo postojani, konkretni, nudimo različite perspektive. Mi našoj publici dajemo informacije kojima oni upravljaju i prema kojima slobodno i samostalno odlučuju kakvo je njihovo mišljenje o bilo kojoj temi. Od klimatskih promjena, ideoloških prijepora do BDP-a i kvalitete rada Vlade. Mi našoj publici dajemo slobodu izbora, govori nam Ivana.
Dani ispunjeni anegdotama, ali i pritiscima
Cijeli ovaj proces u kojem nastaju najgledanije televizijske minute uključuje i razne anegdote, ali njih ova urednica ipak čuva za sebe.
To su naše male interne fore koje trebaju ostati među nama. I ima ih more – anegdote su na kraju postale i neke mini drame koje su nas u nekom trenutku do krvi posvađale. Sad se tome valjamo od smijeha. Redakcija nije apoteka, kaže.
Uz smiješne trenutke, nakupi se i puno stresa, situacija koje sa sobom donose pritisak. Zanimalo nas je kako ga Ivana na kraju savlada.
Ako dopustiš da te život, posao, suradnici, šef melju, onda bolje ostani kod kuće. Ja polazim od pretpostavke da se svaki dan u svakom trenutku sve može promijeniti.
U Dnevniku od sat i pol se mogu dogoditi svjetski preokreti, požari, potresi, poplave i očekuje se da se prilagodiš i imaš priču. Jer informacije stižu i stižu i stižu..., priča ova urednica iza koje su mnoge smjene ispunjene izvanrednim vijestima i događanjima koja nitko ne može predvidjeti. Informativni program jednostavno je takav da ponekad nema scenarija, nema blesimetra i sve se radi iz glave.
Neki dan je usred emisije "crkla" rasvjeta u studiju, a Dnevnik kreće. Čari nepredvidivog živog programa. Kako to savladati? Ma ja ne odustajem, tako sam baždarena, tako želim i imam sjajnu ekipu s kojom to sve mogu odraditi i izvući se iz svake situacije, zaključuje Ivana.
O mentoriranju i novim generacijama
Sve što putem nauči, Ivana se trudi prenijeti i na nove generacije. U ova dva desetljeća su, kaže, postali prava tvornica novinara.
I to je dobro za čitavo medijsko tržište po kojem su se neki od njih na kraju i razmjestili – učiti od najboljih je vrlo korisno. Prenošenje znanja je zahtjevan, nažalost nekad i uzaludan posao jer samo oni koji znaju da ne znaju mogu učiti, kaže Ivana koja je svjesna i činjenice da nove generacije koje dolaze imaju jedan posve novi sustav vrednovanja i stjecanja znanja.
Ovise o internetu, nisu strpljivi, ne čitaju dovoljno pa imaju oskudan vokabular – e to se sve jako brzo vidi kada počnete s njima raditi na konkretnim zadacima. Kod nekih se primi, kod nekih ne.
Srećom, za sada zbog našeg dobro razrađenog sustava mentoriranja kod manjeg broja imam negativan rezultat. Uče oni od mene, ali i ja od njih, meni je njihova optika gledanja na svijet zanimljiva i korisna. To kako pomiriti sudar generacija, a održati biznis i rezultat je trenutno najveći izazov s kojim se čitavo tržište rada suočava, objašnjava, a za sve mlade kolege ima i savjet koji i sama redovito slijedi.
Konfucije je primjenjiv uvijek: Priroda nam je dala po dva oka i po dva uha, a samo jedan jezik, da bismo mogli više gledati i slušati, a manje govoriti. Jer se nikada ne može reći toliko mudrosti koliko se može prešutjeti gluposti, kaže Ivana.
"Važno je biti zdrav i sretan. Voljeti, biti voljen"
Na kraju, zanimalo nas je gdje vidi sebe i Dnevnik Nove TV u budućnosti, za pet ili deset godina, a ona nam je odgovorila da nije jedna od onih osoba koje razmišljaju u tim kategorijama petoljetki.
Posao neće pobjeći. Ako mi ovo dosadi i nestane erosa radit ću nešto drugo. Svijet se mijenja, mi se mijenjamo, važno je biti zdrav i sretan. Voljeti, biti voljen.