Bullying ili vršnjačko nasilje raširenije je nego ikada. Vrlo se često zlostavljano dijete ne usudi progovoriti o onome što mu se događa, posebno ako su mu upućene i prijetnje zlostavljača.
Zato je dužnost roditelja i odgojno-obrazovnih djelatnika na vrijeme prepoznati da se s djetetom nešto događa. Reagira li se na tu situaciju u njenoj ranoj fazi, ishod može biti pozitivan.
Lea Ivančić Žic, socioterapeutkinja koja često radi s djecom predškolske i školske dobi, upozorava na to da su prvi znakovi bullyinga djeteta itekako rano vidljivi.
Ovo su znakovi na koje upozorava i koje bi trebao imati u vidu svaki roditelj i učitelj.
1. Dijete je hiperfokusirano na učenje, ali ne želi u školu
Djeca kojima se to događa obično se jako fokusiraju na nastavu i učenje, pa su time i odlični učenici, ali pokazuju psihosomatske promjene kada je vrijeme za odlazak na nastavu. Njih tada uistinu boli trbuh, oni to ne izmišljaju, jer tijelo ne zna drugačije reagirati.
2. Mijenja se djetetov odnos prema vlastitom izgledu
Posebno kod djevojčica vidljivo je da postaju samosvjesnije svog izgleda, prehrane, odijevanja. Svaki taj nagli otklon od uobičajenog ponašanja može biti znak bullyinga.
3. Prikrivena samoranjavanja
Djeca u ranom pubertetu vrlo rano uporno istiskuju bubuljice, što može biti jedan od načina uočavanja s čitavom situacijom. Također je tu čupkanje kose, rezanje kose, griženje noktiju i zanoktica, češanje...
4. Želja za promjenom mjesta sjedenja
Dijete će često tražiti da ga učitelj/ica premjesti u drugu klupu, odnosno što dalje od zlostavljača ako je on u istom razredu. Nažalost, često to nije prepoznato kao očiti poziv upomoć.
Roditelj koji je prisutan itekako može rano vdijeti znakove bullyinga.
5. Traženje savjeta brata ili sestre
Dijete će se prije obratiti za savjet ili barem dati neke naznake o tome da nešto nije u redu bratu ili sestri, ili nekoj drugoj starijoj osobi nego roditeljima.
Zato treba pažljivo promatrati i odnose među braćom.
Roditelj koji je prisutan sa svojim djetetom itekako može primijetiti sve što sam navela. Nije riječ o nijansama. Dijete nema taj kapacitet da može, na neki način, odglumiti svoje raspoloženje. Djeca pokušavaju na indirektne načine dati svojoj okolini do znanja da ih netko zlostavlja, zaključuje Lea Ivančić Žic.
I zato, kada god primijetite bilo koje odstupanje u promjeni ponašanja svog djeteta, reagirajte na vrijeme. Razgovarajte s njim, s njegovim učiteljima, sa stručnom službom škole.
Nemojte ta ponašanja pripisivati pubertetu, tvrdoglavosti ili „neposlušnosti".
Pravovremeni razgovor može spasiti živote.