Kad vidiš na igralištu kako se tvom djetetu rugaju druga djeca dok ono plače, u tebi provrije životinjski nagon i najradije bi toj djeci svašta izgovorio da ih poniziš i narugaš im se kao što su oni upravo napravili tvom djetetu.
Ali nisi životinja i nisi dijete pa prokuhan tješiš svoje dijete, na putu do kuće razgovarate o tome što se dogodilo, kod kuće čitate slikovnice o tim situacijama i vježbate kako da drugi put odgovori na ruganje. No realno, sve to nema smisla.
Knjige o odgoju uče da, ako te netko isključuje iz igre ili ti se ruga, kažeš Stop, prekinite s tim, smeta mi to! vjerojatno pretpostavljajući da su i druga djeca emotivno inteligentna i empatično odgojeno. Možda u nekoj tamo Danskoj, u Hrvatskoj se to pokazalo kao nešto što dodatno vuče drugo dijete da nastavi.
Nekidan sam gledala kako se jedna malena dere na moje dijete koje se njihala u dvorištu. Vrištala joj je na sav glas na uho, dok je ova moja stavila obje ruke na uši i govorila Prestani, smeta mi to!.
Curica nije prestajala sve dok se moja nije rasplakala, a onda je otišla drugoj frendici i prstom uprla u nju te su joj se obje smijale što plače. Vjerujte mi, trebala mi je izvanzemaljska snaga da reagiram na lijep način i to sam uspjela. Maknula sam dijete iz te situacije bez da sam išta rekla drugom djetetu.
Jer znam da djeca samo oponašaju druge. Još dok su mali, ne možeš kriviti djecu za to što rade.
Djeca koja imaju potrebu rugati se drugoj djeci, govoriti im ružne stvari, ucjenjivati ih, isključivati iz grupe i slično to rade jer su i sama pomalo oštećena. Ta su djeca vjerojatno od druge djece ili čak svojih ukućana doživjela ruganje, ružne riječi, kazne, ucjene, a možda i batine koje nisu prestajale ni dok su ona plakala.
Tko jači-taj tlači.
Ta su djeca naučila vrlo rano da je onaj tko se dere (ili tuče) glavni pa pokušavaju barem nekom šefovati.
Promatranjem situacija unatrag godine dana, primijetila sam se ruganje najčešće događa kad se troje djece igra. Dvoje djece se postavi u tandem i onda treće dijete ispadne iz igre, odnosno postane nepoželjno i služi im kao sredstvo za pokazivanje tko je glavni.
Nekad treću osobu samo ignoriraju, a nekad je i razvlače da vide kad će proplakati. To mi pokazuje da je u pitanju pokazivanje moći, odnosno da je stvar povodljivosti. Jedno dijete potegne, drugo se priključi, treće proplače.
No nisu sva djeca koja se rugaju drugima loša djeca. Samo su povodljiva. I to je posve normalno, mislim da smo svi mi prošli kroz odrastanje te faze kad smo pošto-poto htjeli biti dijelom neke grupe, radili smo stvari koje nam nisu bile nužno super, ali smo se pravili da jesu.
Ja sam prva bila takva u jednoj fazi svog života. Nakon što su me u osnovnoj ignorirali i rugali mi se, u srednjoj sam dobila novu šansu i postala sam povodljiva. Da budem dio ekipe. Pa sam se povodljivo i ja ponekad rugala nekim drugima, danas me sram toga. Srećom pa meta povodljivost nije odvela dugoročno u neki grozan smjer, a kasnije sam sazrela i razvila svoje „ja“ gdje sam sama sebi bila glavna.
Većina djece trudi se uklopiti u društvo pa kopira ono što rade njegovi prijatelji. Većina djece je zapravo dobra, ali će se prikloniti onom jačem da ne bi i sama nastradala, a ponekad će i sudjelovati u ruganju kako bi ostali dijelom te grupe.
Povodljiva djeca nisu loša djeca, kao što to nisu ni njihovi roditelji. To je jednostavno pravilo mase.
Puno je bilo pravih istraživanja u kojem se dobro odgojena djeca pod određenim pritiscima postali oni koji tlače druge. Čak i kad su stariji. Ako niste gledali film o studentima Stanforda koji su za potrebe društvenog eksperimenta podijeljene u zatvorenike i čuvare, preporuka da ga pogledate. Vidjet ćete da u svakom čuči potencijal da bude nasilnik ako se stvore takvi uvjeti.
Dakle, i jako dobra djeca se mogu rugati. Prije nekog vremena morala sam reagirali na igralištu u jednoj situaciji ruganja gdje je moje dijete proplakalo. Malo mi je bilo krivo što sam morala reagirati, što se nije sama zauzela za sebe. Čekala sam nekoliko minuta prije nego li sam reagirala, htjela sam vidjeti hoće li sama uspjeti proći pozitivno kroz tu situaciju.
Onda sam (nažalost) uskočila. I to mi se ne sviđa, jer ne želim biti mama-spasitelj. Neće me uvijek biti tu. A ne sviđa mi se ni da je učim da se ruga ili da vrati.
Moram osnažiti svoje dijete, ne misliti kako da je pretvorim u drugu djecu. Moram je naučiti kako da se nosi s ljudima koje će susretati kroz život i koji će joj pokušati nametnuti svoj stav, svoju igru, svoja pravila. Moram je naučili da prepozna kad nije poželjna i da nikog ne traži da joj da pažnju. Moram je naučiti da ne bude suučesnik samo zato da se uklopi, već da se odmakne iz situacije.
Ne možete odgajati tuđu djecu, a ne možete ni odgajati svu djecu. Ne možete ni biti vječni roditelj-zaštitnik koji dijeli pravdu.
Nemam namjeru živjeti život svog djeteta i vječno se zauzimati umjesto nje. Sve sam nervoznija kad je opet vidim da plače zbog nekog, već vidim da joj u školi neće biti lako.
Imam još malo vremena do škole da je naučim kako da se zauzme za sebe.
Nekoj djeci to dolazi lakše, nekim je urođeno da su karakterno jači, emotivno otporniji na kojekakve „nepravde“, dok drugu djecu trebate kontinuirano osnaživati. Ja još uvijek radim na tome. Dajte mi savjet ako ste kroz to prošli.
